Dom
Vidiš, kolega, nebih se složio. Nije vlast kriva.
(oh Bože, sad slijedi gomila gluposti s kojom se nitko neće složiti)
Nije problem lopovska vlast, već narod koji ju bira. Slušaš predizborne gluposti (tj. obećanja), glasaš za stranku, dođu na vlast, naravno da u 4 godine ne mogu znatno oporaviti ovu državu koja se oslanja samo na turizam i koja je oštećena privatizacijom s početka devedesetih kada su se firme prodavale za 1 kunu, nakon 4 godine biraš drugu stranku, ni oni ne naprave ništa, pa opet onu prvu s početka...
Ova je zemlja izašla iz komunizma, ali narod nije. Mi još uvijek živimo tamo. Stari će se ljudi sa suzom u oku sjećati kako su u onoj državi dizali masne kredite, pa kada je inflacija sve pojela rata ih je došla kao kutija cigareta. Potajno se nadaju da će se i sada takvo što zbiti. Ali nije, već imamo druge probleme. Švicarski franak i rate u istom. Kada su porasle rate ja sam morao u svim novinama gledati naslovnice tužnih i depresivnih ljudi koji su toliko očajni da razmišljaju o samoubojstvu - kao da to mene interesira. Drugi su oni koji pak odbijaju plaćati režije, pa kad treba deložirati javi se onaj fejsbuk ratnik Pernar i njegova ekipa koja tijelima brani napačenu obitelj od državnih šakala i lešinara.
Imamo, naravno, i hrvatske seljake koji uzimaju poticaj od države i umjesto da taj novac troše na ono što bi trebalo - poljoprivredni strojevi, umjetno gnojivo, sjeme - oni time kupuju novi auto, plaćaju runde po birtijama ili pobačaj svojim kćerima. I onda, kada dolazi vrijeme za otkup mlijeka po dogovorenoj cijeni, to isto mlijeko razrijede s vodom u omjeru 1 (6 litri vode na litru mlijeka), ''iz protesta'' to isto ''mlijeko'' prolijevaju okolo i traktorima blokiraju ceste. Ili što već rade. Pšenica, pak, nikad ne uspijeva. Jesu li ti ljudi normalni?
Opće mišljenje prosječnog hrvata je: ''pa što ako prevarim državu za dvije, tri tisuće kuna? Ima onih koji prevare za desetak milijuna!'' Ima, da, ali malo je tih koji oštete državni proračun za desetke milijuna, a previše onih koji mogu za 2000.
Tu je, naravno, i naše drago sudstvo koje je neka vrsta vrtića. Kad se pojaviš pred sudom, prvo što te pitaju je da li se osjećaš krivim. LOL. Da li se osjećaš krivim? Pa kolega, ako ja iz osvete ubijem nekog, sigurno ne neću osjećati krivim - to je logika. Najbolje je kad puste ljude uz izgovor ''obečao je da neće ponoviti prekršaj''. To je kao kad u prvom razredu osnovne uzmeš Mati koji sjedi iza tebe olovku, pa kad te tužaka učiteljici moraš mu vratiti, ispričati mu se i obečati da nećeš više. Koja jebena komedija.
