Sve zavisi kakav si tip čovjeka, hoću reći, da li ti sam smatraš da si spreman na život sam.
Jeste da imaš tog čovjeka tamo, ali opet, moraš uzeti u obzir da bi jako rijetko vidio starce i ostalu porodicu.
Ja sam prije 6 mjeseci došao u Beč, i iako sam samo 7h vožnje udaljen od kuće, ne prođe dan da se ne zapitam šta meni ovo sve treba.
A funny thing is, prije nego što ću doći ovdje sam stalno razmišljao kako jedva čekam da odem, čitav faks.
I onda kad čovjek ode, i skuži da nema više podrške od staraca (mislim ima, ali moralna i ponekad novčana, ali znaš šta hoću reći ), nema više društva sa kojim si se družio, novi grad/zemlja, novi ljudi, novi mentalitet ljudi, novi jezik... Sve stvari o kojima se moraš misliti.
Pa onda ide problem sa poslom, inače generalno ljudi misle da je kad čovjek dođe u Austriju,Njemačku, itd. da se spasio govana, but nooooo, ne može se biti daleko od istine.
Nitko te ne dočeka raširenih ruku.
Sad ovo je jedna strana medalje, ide druga, svjetlija strana:
To bi ti bila savršena prilika da stekneš novo iskustvo, da naučiš kako je živjeti sam (tj. bez svojih da ti čuvaju leđa, i naravno ako već ne živiš sam pa znaš kako je), da se osamostališ, da upoznaš nove ljude, novi / zreliji način razmišljanja, da ovladaš jezikom.
Da generalno budeš spremniji na sve što ti život baci u glavu.
Moj savjet ti je - go for it, uvijek se imaš gdje vratiti ako ne daj Bože šta pođe po zlu, a bila bi grehota da 20 godina od sad se sjećaš kako si imao priliku i prokockao.
Malo filozofski odgovor, ali ako išta govorim iz svog dosadašnjeg iskustva.
