Odigrao jučer chapter 1, odlučio sam prespavati noć i malo odmoriti od igre da mi se slegnu impresije i moram reći da sam dosta podijeljen oko writinga tog chaptera, jednostavno mi to nije to, detaljnije u spoileru.
MAJOR SPOILERS NE OTVARAJTE AKO NISTE ODIGRALI CH1
Ostao sam razočaran sa SkullFaceom i BBossom i njihovim odnosom, uopće mi nije jasno ništa. Tko je taj frajer, zašto se big boss sad zaljubio u njega toliko da mu se ovaj priviđa, i zašto je završetak tako loš ?
Igra se na epizodama 25-31 stvarno razmaše i ima stvarno epic scena i momenata, sprečavanje zaraze, bitke sa skullsima u 28. i 29. infiltracija u onaj OKB u 30 i tu otprilike igra postaje čudna, kao da mi fali još jedan chapter i epski momenat, jer je sve nekako na brzinu završeno. Naime 30 misija provedem istražujući cipher, skull facea i njegov plan, da bi na kraju čovjek održao monolog u kojem big boss NE KAŽE NIŠTA i onda se iz nepoznatog razloga onaj mali mantis okrene protiv njega, posluži se Elijevom srdžbom ( ako sam dobro shvatio ) da pokrene sahelontropusa ? TOtalni antiklimaks. Da ne spominjem onu cringe scenu kad na kraju huey ubije skull facea ? ? ?
Da ne kažem kako me smetalo što skull face drži monolog, a big boss šuti cijelo jebeno vrijeme. Mislim scena je odlična ali ta šutnja i na kraju totalno deplasirana pjesma Sins of the father krene, kao da naglasi neki epic momenat a ovi se voze u konvoju i nista se ne događa.
Fali neki konačni okršaj, big boss + diamond dogs vs XOF za vrijeme kojeg bi krenula sins of the father ( po uzoru na onu scenu sa heavens divide u peace walkeru ) Na to bi se nastavila borba sa metal gearom ali bez one idiotarije da mantis odjednom otkaže poslušnost skull faceu. Borba sa metal gearom je odlična, i sve boss borbe su mi u ovom nastavku dobre i napete iako nema nekih živopisnih bosseva - osim quiet.
Kazete - dostojna zamjena za codec, ali opet osjecaj je kao da su neki dijelovi trebali biti animacije i da bi tako ispalo puno više memorable i epic.
Također scenarij mi se čini jako loš i to iz razloga jer BB šuti a miller i ocelot vode igru. Neznam, mislim da je kojima zabrijao sa tim da igra bude kao film, jer igre NISU film i nema potrebe da se stalno BBu isčitava što misli iz izraza lica, koji usput i nije nešto WOW, uglavnom je isti većinu igre. Isto kao i Kiefer, mogao je odglumiti i Hayter. Čak mislim da je Hayter trebao u ovoj igri i kao više od voice actora, trebao je biti jedan od pisaca.
Ipak je to čovjek koji je ne glumio, već je bio Snake/Big boss kroz 6 igara i 15ak godina. Ako itko zna kako bi se snake ponašao u ovim situacijama, a da to bude prirodno i ljudski, onda je to Hayter.
Eto u startu mi se nije činilo kao big deal što je zamijenjen, a sada vidim da je to bio stvarno veliki propust.
Sad cu malo rješavati side opse i FOB misije, pa onda kroz par dana krenuti na CH2.
E vidiš meni je baš Hayter bio neljudski i distanciran skroz.
U prvoj igri je ok, al sve kasnije je frajer ko nadrogiran.
Daleko od toga da je loš. Hayter je Snake, ali ovu razinu interpretacije nije mogao dostići.
MGSV je vjerojatno najbliže komunikacijskom savršenstvu samo je problem kvantiteta.
U prijašnjim igrama, pogotovo u svom najdražem MGSu 3, Hayter me ponekad znao podsjetit na djete koje je došlo u novi razred.
Zbunjen, neinformiran i svi najdeamput znaju sve o okolini, a on nema pojma o pojmu iako je imao brifing i IQ 180.
To mi je bilo užasno nekonzistentno.
Snake je uvjek odražavao igrača i ako je Kojima zaključio da igrač ne zna o čemu se radi, uredno je Snakea napravio imbecilom da ti onda to neko preko codeca objasni.
Meni osobno je ovaj pristup u Phantom Painu draži, ali da, fale mi neke stvari iz starih igara.
Nisu mi bolje. TPP je pomeo apsolutno sve elemente starih igara i bolje je igra 100000000%, ali to ne znači da su mi stare igre sad najedamput loše. Naprotiv, to ih čini još boljima. Sad umjesto da se plače za starim elementima treba prihvatiti novosti jer ovo je zadnja igra, a ne samo još jedna igra koja će odrediti smjer serijala. Nemate za čim plakati. Ništa nije izgubljeno, ovo pravi MGS i vidi se da je Kojima išao prema ovome još od Snake Eatera. I dok je MGS4 bio kratki skok u poznato vidi se po ostatku serijala da je Kojimina završna vizija trebala izgledati ovako.
Ono kaj je specifično kod ove situacije je da se jako velika večina igrača žali na nedostatak cutscena, dok u ostatku industrije pljuju po igrama koje se ne miču od cutscena i skriptiranih evenata.
TPP je potpuno neskriptirano iskustvo, a čar mu je u tome da se jednako atraktivne scene mogu napraviti u samom gameplayu.
Neprijatelji te vide, bježiš, skačeš u zaklon dok tenk puca po tebi, nastaviš puzati u visoku travu da te ne vidi, nočno nebo svijetli crveno od flareova koje su neprijatelji ispalili da si osvjetle potragu, helikopter kruži tražeći baš tebe, a ti iz trave razmišljaš o svom sljedećem postupku...
Nije li ljepše to igrati nego gledati.
Meni je uvjek smetalo to kaj je gameplay bio jako odvojen od cutscena, konzistencija je bila na minimumu. Snake u cutscenama izvodi razorazne manevre koji ti oduzimaju dah, a u gameplayu nemože ni hodat u čučnju.
To je ovdje savršeno rješeno.
Sami gameplay Phantom Paina treba promatrati kao jedan ogromni cutscene.
I da odigraj chapter 2 pa će ti puno pitanja bit odgovoreno.
