Ok, zanemarimo nezasluženi Zontrin hejt na Con Air i Nicka Fuckin' Cage-a i budimo ozbiljni na trenutak. Imam film za vas koji je toliko dobar da ćete se derati na ekran dok se ne onesvijestite. Pogledao sam ga sinoć. Kad kažem sinoć -- mislim: Pogledao sam ga jutros. 'Jutros' znači od 2:00 do 4:00, a radio sam ujutro. Kad je film završio, nisam mogao sklopiti oči ni da mi je netko prislonio pištolj na glavu i natjerao me da zatvorim oči.
Uglavnom.
Film se zove Confessions (Kokuhaku (2010)) i dajem mu maksimalni broj zvjezdica (ma koji god to broj zvjezdica koji ste trenutno zamislili bio (u mom slučaju je to: četiri od četiri)) kao simbol Najveće Moguće Preporuke (vrlo rijetko ih dajem, vjerujte).
Da se želim napraviti blesavim (što uopće nije problem; samo trebam biti ja) i da na nekoliko sljedećih paragrafa zaboravim da sam četiri puta pogledao Parasite Bong Joon-Ho-a, rekao bih da je Confessions najbolji (!) Drama-Triler film u zadnjih . . . uhmm . . . puno godina. Nisam siguran da sam ikad pogledao ovako stručnu, literarnu i maestralno odrađenu ansamblsku revenge triler-dramu.
Čak i ako ja osobno ne mislim da je to toliko važno da bi shvatili ovaj post ozbiljno, napisati ću neke stvari da vam olakšam i približim film.
Sve započinje posljednjeg dana semestra u jednoj od učionica neke od klasičnih japanskih srednjih škola. Iako će se već nakon mjesec dana vratiti nazad u učionice, većina učenika je vjerojatno opravdano nahajpana na proljetni odmor pred njima. 2010. je i cijela učionica ima tadašnje glupave preklopne mobitele u svim bojama osim crne (Japan, bro) i konstantno se dopisuju na njima, slušaju glazbu i, za jednu japansku učionicu, iako na samom kraju semestra . . . buče Nenormalno i Nerealno. Profesorica je tu. Točno tu. U učionici. Učenici ni najmanje nisu zainteresirani za ono što im ona ima za reći, i ni na kraj pameti im nije teror koji će im se svima nadviti nad ljepuškastim mladim glavama i prekrasnim japanskim kosicama. Profesorici je ime Yuko Moriguchi. Ona kurtoazno započinje svoj dugi monolog (otprilike dvadesetak minuta), s tek kratkim osvrtom na školsku distribuciju mlijeka. Naime, mlijeko u tetrapaku se dodjeljuje svakom učeniku na početku nastave i svi ga piju pod nadzorom profesorice Moriguchi. U svom ravnodušnom i dobroćudnom tonu, profesorica Moriguchi spominje koliko je mlijeko važno u njihovoj dobi i koliko im može koristiti u biološkom razvoju. Ona govori i govori, ali nitko, baš nitko ne sluša ništa. Odjednom, profesorica Moriguchi najavljuje da će podnijeti ostavku na dužnost i upravo danas je njihov posljednji dan sa njom.
Muk.
A onda . . .
Još veća buka i slavlje nego prije.
(NAPOMENA: Obećajem da je sve ovo samo prvih dvadeset minuta filma. Film traje skoro dva sata, tako da . . . Ne spojlam film; barem ne na način na koji možda mislite da spojlam. Prodajem vam ga. Nastavite čitati. Slobodno.)
Profesorica Moriguchi nastavlja monolog. Ovaj put počinje priču o muškarcu kojeg još uvijek duboko voli; bio je strastveni odgojitelj poznat diljem Japana po svojim knjigama i TV nastupima. Učenici su svi redom čuli za njega, pa se s laganom znatiželjom počinju orijentirati na ono što izlazi iz usta profesorice Moriguchi. Ona nastavlja kako je po uzoru na njega isto tako pokušavala svoje učenike podučavati sa neizmjernom pažnjom i dobrotom. Govori koliko joj je oduvijek teško bilo odnositi se s učenicima s obzirom da njihova delikatna tinejđerska dob može iz puke znatiželje dovesti u probleme i njih i profesore u tren oka. Navodi primjer u kojem je jedna učenica pokušala smjestiti jednom muškom profesoru samo zato jer je to mogla i željela. Profesorica Moriguchi sada već počinje okretati ploču i počinje govoriti kako joj je žao što se nije uspjela dovoljno brinuti za svoje učenike i odjednom se čini kako im ne namjerava pružiti konvencionalno idealistički oproštajni govor iz Društva Mrtvih Pjesnika. Profesorica Moriguchi se svojim učenicima otvorila s razlogom. Pokazuje se ranjivom s razlogom. Mi još ne znamo koji je to razlog. Znati ćemo ubrzo. Govor profesorice Moriguchi je sada već dobio nagli dramatični obrat, ali ona iz nekog razloga flegmatično i bezizražajno kruži učionicom i nastavlja govor.
(Napominjem kako se radi o GENIJALNOJ sceni; svih tih prvih dvadeset i nešto minuta su BRILJANTNI.)
A onda se nešto dogodi. Profesorica Moriguchi sa svojim monologom ode u "određenom" smjeru. Ne želim reći ništa više. Završiti ću ovaj dio sa sljedećom riječi:
MUK.
Confessions je toliko deliričan i sjeban film da je zapravo neizmjerno ponosan što je toliko deliričan i sjeban film. Film se otvoreno ruga s onima koji žele pomoći jedni drugima. Confessions je mučno i suludo spuštanje u prizemlje nekih od najgorih aspekata ljudske prirode, a onda opet, sav taj prikaz užasnih ljudskih osobina je redateljevom odlukom najčešće prikazan u slow-motionu i editiran je poput nekakvog glazbenog spota. Ponekad nisam uopće znao što točno gledam ni što točno osjećam.
Upotreba nasilja i iznimno neugodan sadržaj na pojedinim dijelovima su prikazani na toliko komičan način da cijelo iskustvo poprima konotaciju Najmorbidnijeg Zabavnog Kokičastog Brutalnog Trilera. Film jednostavno zahtjeva da se gledatelj zabavlja i, spojler, Gledatelj Se Zabavlja. Film se konstantno igra sa svojim likovima i nelinearnošću, i od potencijalnog Heroja radi Ostvarenog Gada u nekoliko minuta i nekoliko kadrova. Što se mene tiče, to je jednostavno fantastično. Ponekad, Confessions izgleda kao detektivska video igra u obliku vizualne novele, a u kojoj je Detektiv upravo Gledatelj koji sluša Ispovijedi.
Confessions je, logički, prilično orijentiran na same dijaloge i scenarij, ali audio-vizualni dio filma . . . Ok, ispovjediti ću vam nešto. Seksao sam se s audio-vizualnim dijelom ovog filma punih sat vremena i četrdeset i sedam minuta. Nisam koristio prezervative. Ako moram biti otac, biti ću otac dječici ovog filma.
Kinematografija u filmu ima taj hladan, sivi ton s onim stalno prisutnim sivim oblacima koji lebde nebom u kasno popodne. Mnogi prizori i pokreti kamerom su tako stilizirani i tako pospani, da više često nego rijetko -- izgledaju kao Thom Yorke-ov najmokriji san (i moj, skromno priznajem). Kad god postoji prilika da vidite kapljicu u zraku (bilo krvi -- bilo kiše), vidjeti ćete kapljicu u zraku. Prikaz tako, čak i onih najobičnijih dnevnih aktivnosti naizgled običnih japanskih školaraca dobija jednu umjetničku crtu -- uključujući i divljačko nasilje na krovu škole i sl.
Kad sam već spomenuo Thom Yorkea, bilo koji film koji upotrijebi Last Flowers, ne jednom, već dvaput (! (oba puta perfektno)), zaslužuje maksimalnu ocjenu . . . ako želim biti simpatičan. Čak i cijela ta glazbena podloga doprinosi značaju crnog humora kojim je cijeli film nekako prožet (uopće neću napisati od čega (i kojih imena) se sastoji ostatak glazbenih izvođača u filmu).
Ne želim više tipkati.
Znam da nitko od vas neće voljeti ovaj film na način na koji ga ja volim. Znam da ima i onih koje je nemoguće uvjeriti da trebaju pogledati ovaj film iako su pročitali sve što sam natipkao bez razmišljanja u najkraćem roku. Za njih imam samo sljedeću činjenicu i sljedeću činjenicu samo:
Confessions je u Japanu zaradio duplo više na kino blagajnama od Inceptiona Christophera Nolana. Pojedi se, čitaču. Pojedi se, KRISTOFERE.
P.S.
Ispovijed:
Volim ovaj film jer me najbliže ikad približio osjećaju od prije petnaest godina kad sam ležao u najvećoj temperaturi u svom životu na kauču u svojoj kući, vlastiti otac mi je masirao noge, nepovezano sam buncao i za vrijeme jednog večernjeg Dnevnika sam odsanjao tri sna. Prilično sam siguran da se tako nešto dogodilo prije pet, a ne petnaest godina, jedan od tri sna kojeg sam odsanjao u vremenskom periodu jednog večernjeg Dnevnika bi bio barem približan ovom filmu, a onda bi mi život otišao u drugom smjeru, ja bih snimio "Confessions" . . . i ne želim dalje maštati, . . . ali prilično sam siguran da ne bih sad ovo tipkao.
RIP za sve one koji ponekad pomisle da sam ozbiljan. Još veći RIP za one koji uopće ne mogu procijeniti kad se šalim.
Uglavnom.
Pogledajte film (!!!). Bez zajebancije sad. (Ni ovo s temperaturom nije bila zajebancija, bez zajebancije.)
EDIT.
Pronašao sam najbolju reprezentativnu sliku filma. Ako vas ovo ne uvjeri, zalupit ću vrata ovog foruma toliko jako da će mi nestati struje u stanu.
