Za Novu Godinu je bio maraton filmova na HRT-u 3, pa sam ga odlučio pogledat. Treba napomenut da 4. film iz tog maratona nisam pogledao 'Rocky Horror Picture Show', ali budem kroz par dana.
1. Blade Runner (1982) - 8/10
Neki će se sjećati da sam prije par godina popljuvao film i nazvao ga jednim od nagorih što sam ikad gledao. No rekao sam da ću mu jednog dana dati šansu pa sam sad tu šansu iskoristio. Nemam pojma koju je verziju HRT pustio pošto film ima 500 verzija, ali mislim da je to bio Final Cut. Dok sam ja prije par godina gledao Director's Cut. Valjda, nisam siguran, ali neku dužu verziju. I ne znam šta je bilo, ali kako mi je super sjeo film sada i nema ni natruhe onih užasa koje sam osjećao kad sam ga prvi put gledao. Nije mi je bio glup i nelogičan, nego puno više tought provoking što je bio i cilj filma. No i dalje imam sličan dojam kod ovog filma kao kod 3 druga filma: Drive, Unbreakable i American Psycho. Ta 3 filma su mi na prvo gledanje bili odlični, ali baš sam nekako imao dojam da bi mogli biti još i bolji. Kasnije sam svaki film pogledao još jedno 4,5 puta i danas sva 3 filma smatram remek djelima i jednim od najboljih filmova ovog stoljeća. Takav nekakav osjećaj mi je i sa Blade Runnerom. Nije mi još do kraja sjeo, ali mislim da će mi s budućim gledanjima biti remek djelo. S obzirom da sam ga do prije 10-tak dana smatrao smećem, to je definitivno jako pozitivna stvar.
2. Pan's Labyrinth (2006) - 7/10
Drugi film u tom maratonu kojeg imam na watchlisti već par godina, ali uvijek sam našao razloga da ga ne pogledam. I sad kad sam ga pogledao mi je i djelomično jasno. Jednostavno taj svijet fantazije i bajka nije moj cup of tee. Nemam nekih zamjerki za film, sasvim solidna priča sa prekrasnim vizualima, no nekako me nije skroz uvukao u svoj svijet. Nikako loš film, vjerujem da će fanovi žanra biti oduševljeni, pa i meni je pobogu bio dobar, ali ništa što ću duže vremena pamtiti i razmišljati o njemu.
3. Blue Velvet (1986) - 8.5/10
Uz Mulholland Drive mnogi kažu najbolji Lynchev film. I mogu vidjeti zašto. Lynch je stvarno jedinstven redatelj koji ne stvara filmove i serije da nam ispriča neku koherentnu priču, nego da doživimo neko iskustvo o kojem ćemo dugo razmišljati. Kad sam prvi puta pogledao Mulholland Drive (to se baš sjećam), došao sam ovdje na forum, rekao da nisam apsolutno ništa skužio, ali da sam jednostavno osjećao da je film remek djelo. Nakon toga sam ga još puno puta pogledao i jasniji mi je, no to uopće nije važno za Lyncheve filmove, nego to nekonvencionalno iskustvo. Blue Velvet je sličan po tome. Makar ne bih rekao da je toliko dobar kao Mulholland Drive, svejedno znaš da si imao jedno fantastično iskustvo. Priča o misterioznom odsjećenom uhu, bizarnoj pjevačici i obiteljskoj otmici je nešto shvatljivija nego priča Mulholland Drivea, no ne gleda se Blue Velvet zbog priče nego zbog drugih, već navedenih stvari. Stvarno te film drži od početka do kraja, s oduševljenjem gledaš neke bizarne scene, ne shvaćaš neke stvari, ali pogledaš zato neke analize i vidiš kako su drugi shvatili pojedine stvari. Još bih istaknuo u filmu 2 briljatne pjesme koje ne mogu prestat slušat zadnjih dana; 'Blue Velvet' Bobbya Vintona te 'In Dreams' Roya Orbisona. Kako briljatno pašu filmu i kako briljatno Lynch zna izabrati pjesme za svoje uratke.
Jako zadovoljavajuć maraton, da ih je barem više tokom godine (u smislu da stavljaju tako poznate filmove).
