krpa
Znam da je prošao zeitgeist ovog posta (lol), ali svejedno se moram osvrnuti na njega—oprostiti ćeš. Prilično zanimljiva lista filmova (kao i inače s tvoje strane), a neki od njih su mi zapeli za oko.
SKINAMARINK
Mogu razumijeti tvoj dojam. Identičan je većini ljudi koji pogledaju film, ili, bolje rečeno: identičan je većini ljudi koji pogledaju "film". Jer . . . pravo pitanje je: je li Skinamarink uopće film? Prije je YouTube video. Skinamarink je YouTube video koji bi neki siroti, ali bogato nadareni šestogodišnjak s nesvjesnim kinematografskim afinitetima objavio pod naslovom "Our Parents Left Us At Home—Alone".
Međutim (!), Skinamarink se našao na mojoj listi najboljih deset filmova u 2022. samo iz razloga jer se radi o, za mene, Najstrašnijem Filmu u Zadnjih Deset Godina.
Skinamarink je uspješan uglavnom zato što ga zapravo ni ne zanima ništa osim hvatanja i evociranja točno te logike straha od tvoje vlastite kuće u mraku kad si imao šest godina. Naravno, u "filmu" postoji DNK čistog horora; nikako ne alegoričnog horora, a pogotovo ne formalne studije horora. U Skinamarinku se bojiš onoga čega nema; bojiš se onoga što ne vidiš. Nešto što se tako ozbiljno i iskreno oslanja na stavljanje digitalne primjene zapravo prilično univerzalnog tipa horora još od početka 20. stoljeća u prvi plan . . . zapravo se ni ne može izvući s tim da bude daleko izvan slobodnog asocijativnog i doslovnog osjetilnog iskustva djece. A Skinamarink te tjera da se osjećaš kao dijete kad ga gledaš. Skinamarink te tjera da razmišljaš kao dijete dok ga gledaš.
Skinamarink je esencijalno: "ne gledaj predugo u mrak, početi ćeš viđati stvari".
U istom potezu nadrealan i poznat, liminalni horor koji postoji na raskrižju udobnog, ovozemaljskog okruženja i svega onoga što možemo zamisliti da bi moglo biti u tami s druge strane. Konstantno na vjetrometini iščekivanja nekakvog otkrića, moleći pritom da vidiš nešto—bilo što, što bi moglo umanjiti užas svojom opipljivošću i prepoznatiljivošću, ali, problem kod Skinamarinka je u mom slučaju bio sljedeći: kada se konačno počeo "otkrivati", sve što sam mogao je: samo se sustegnuti i zgrčiti i moliti ga da prestane. lmao
Zadnjih dvadeset minuta Skinamarinka su napadaj panike za siromašne (ako si ja).
Nikad brže u svom životu nisam izbrisao film s desktopa.
Pogledao sam ovaj "film" početkom dvanaestog mjeseca prošle godine, i od tad nije prošla noć (!), KUNEM SE, u kojoj nisam izgasio svjetlo po zadnji put pred spavanje i u sebi promislio: SKINAMARINK.
I za kraj: postoje filmovi koje preporučam i filmovi za koje želim da ih SVI pogledaju. I nikad (!) se ne radi o istim filmovima. Skinamarink je TAJ film; Skinamarink je film kojeg ne preporučam nikome, a želim da ga SVI pogledaju.
Hvala.
(Mogao bih satima tipkati o Skinamarinku, jer se doslovno radi o filmu kojeg sam OSOBNO htio snimiti u svojoj srednjoškolskoj fazi.)
SEXY BEAST
Bit ću kratak oko ovoga. Jedan od mojih najdražih filmova ikad snimljenih. Jonathan Glazer je, ako se mene pita, u konkurenciji GOAT-a. Tri filma. Sva tri redom remek-djela. Čak mislim da Jonathan Glazer misli da je previše cool da bi imao više od tri filma u više od dvadeset godina.
Umirovljenje kao akt držanja životinje u kavezu. Swearin', cursin', yellin', boilin', roastin', sweltertin' . . . početak filma, Ben Kingsley u avionu, dijalog, TAJ PROKLETI DIJALOG . . . SVE!!!!
—What are you staring at?
—The back of your head.
—Well, don't. Stare at the back of your fucking head.
—You're the fucking problem, you fucking Dr. White honkin’ jam-rag fucking spunk-bubble!
Ponekad se uhvatim kako šetam stanom u pidžami, u čarapama različitih boja, frizurom lo stile "speedrunam Dark Souls igre", s crnim Ahmad čajem u desnoj ruci i citiram Sexy Beast i sve ima apsolutnog smisla.