Timbuktu (2014)
"Stop crying, cause no matter what, my Timbuktu will always be here."
Od prvoga kadra može se naslutiti ton filma. Skupina džihadista u svom džipu naganja mladu gazelu. Ne s ciljem da ju ubiju, već da ju izmore. Film i završava sličnim kadrom, koji kao paralelu gazeli prikazuje djevojčicu u bijegu. I životinja i djevojčica simboliziraju sami Timbuktu, malijski grad na rubu Sahare, koji se s jednom nogom nalazi u islamskoj kulturi, a s drugom u zapadnoafričkoj te njegovu represiju i borbu protiv fundamentalizma. Potom vojnici pucaju po afričkim skulpturama što implicira napad ne samo na narod, već i na njegovu stoljećima staru kulturu. Ekstremisti upadaju u grad i preko megafona najavljuju dolazak Sharie na vlast. Zabranjeno je pušenje. Zabranjeno je sjedenje ispred kuća. Zabranjena je glazba. Žene moraju biti obučene od glave do pete. Apsurdnost tih pravila dolazi do izražaja kada jedna žena odbija obući rukavice jer s njima ne može prodavati ribu.
Timbuktu je svojevrsni cri de coeur protiv nasilja i netolerantnosti. No, kao protestni film, on nikada ne pokušava prikazati antagoniste kao stereotipizirane negativce, već im daje jednu dozu humanosti, prikazuje ih kao ljude koji su skrenuli na pogrešan put, ali nisu u potpunosti izgubili svoje srce. Izvana projiciraju empatiju, no i dalje striktno slijede pravila iz svoje verzije svetoga pisma. Lokalni imam im pokušava objasniti svoju, tolerantniju verziju Islama. Oni ga pozorno slušaju, no njegove riječi više ne dopiru dovoljno duboko.
Film u par navrata postavlja pitanje - koji je bio njihov razlog priključenja takvog organizaciji? Ima li to sve smisla? U jednoj sceni mladi sljedbenik pokušava pred kamerom izrecitirati svoje obrazloženje, izmješano s islamističkom propagandom, no nije u stanju to izvesti. Kod mnogih džihadista osjeti se nesigurnost kada su suočeni s otporom stanovništva. Ne znaju što činiti. Iz jednoga doma čuje se pjevanje, no njihova glazba veliča Boga i proroka. „Trebam li ih uhititi?“, pitanje je jednoga vojnika. Lokalnu vješticu pak ne diraju, boje se.
Čak se niti njihov vođa ne drži pravila. Svi znaju da potajno puši, no on se i dalje skriva. U jednoj sceni možemo ga vidjeti kako pleše pred ženom, gotovo u transu. U drugoj strasno raspravlja s kolegama o Zidaneu i Messiju, dok je igranje nogometa zabranjeno. Zaista nevjerojatna jest scena koja prikazuje mladiće i djecu kako zajedno igraju nogomet - bez lopte. Iako u jednu ruku komična, ona je njihov način protestiranja, i to odmah nakon što je jedan muškarac bio kažnjen bičevanjem zbog igranja. Još jedna snažna scena jest razgovor između dvojice džihadista u sukobu mišljenja. Stariji čovjek osjeća se ugroženo pored mlađega kolege koji mu pokušava ukazati na neispravnost nekih od njihovih djela. U nedostatku boljega argumenta, ovaj ga ismije jer ne izgovara dobro arapski. Drugi mu smireno na to odgovori: „Znam. Mogu pričati i tamasheq i engleski.“, na što prvi uzme pušku u ruke i istrese čitav rafal u obližnji grm. Na izrazu njegova lica može se vidjeti unutarnji nemir, jedna količina srdžbe i samoprijezira. Upravo to je i jedan od mogućih razloga zašto ljudi upadnu u takve zamke, zbog osjećaja manje vrijednosti i neadekvatnosti u društvu uzrokovanih pogrešnim životnim odlukama, te prilikom priključenja takvim organizacijama obećani su im moć i samoispunjenje. Oni dobijaju osjećaj da su istinski bitni, da su dio nečega velikoga te da njihovi životi napokon imaju neki viši smisao.
Film prikazuje brutalne mjere, kažnjavanja i vjenčanja na silu, no iako je na trenutke šokantan, takve prizore na ekranu drži jako kratko, kako ne bi narušio dostojanstvo tih ljudi. Inspiraciju o sceni s kamenovanjem dvoje ljudi zakopanih do glave u zemlju navodno je režiser dobio iz jedne snimke na internetu. Jedan brzi udarac u glavu i izljev krvi je bilo dovoljno za prijenos poruke. Scena bičevanja žene koja plačući pjeva ne može se ne usporediti sa sličnom scenom iz filma „12 Years a Slave“. No, dok je ona iz potonjeg znatno eksplicitnija, „Timbuktuova“ verzija i dalje poruku prenosi bolje. Ponekada je manje više.
No prva krv koja je potekla nije bila uzrokovana džihadistima, već sasvim nevezanim događajem. Ugnjetavani ljudi skloni su svoj bijes usmjeriti jedni na druge umjesto na tiranina. To je bio trenutak koji je potpuno promijenio živote dviju obitelji.
Timbuktu tijekom svoga trajanja prikazuje panoramu različitih karaktera koji se pojavljuju i nestaju kako im se svidi. Režiser ne vodi gledatelja za ruku te ga upušta u svijet bez puno uvoda, rapidno prelazeći s jedne skupine likova na drugu što isprva može izazvati malu pomutnju, no kako se događaji razvijaju film se fokusira na jednu obitelj koja je i emocionalni centar filma. Sissakovi kadrovi su otvoreni, on favorizira statičnu kameru, a raznobojna odjeća stvara prekrasan kontrast s blijedo narančastom pješčanom pustinjom. Glazba, koja je mješavina malijevske i zapadnjačke kulture savršeno sjeda na svoje mjesto. Velik dio glumačke postave čine ljudi koji nisu profesionalni glumci, no unatoč tome, većina njih je svoj dio odradila na visokom nivou. U vrlo kratkom vremenu film uspijeva približiti i povezati gledatelja s njegovim protagonistima, ali to mu polazi od ruke i s najmanjim ulogama.
Svakako valja spomenuti možda i najznačajniji te najpoetičniji kinematografski trenutak u filmu, total plitke rijeke Niger te dvoje ljudi, s jedne strane osobu koja se koprca i spotiče prilikom bježanja, a s druge lika koji bespomoćno pokušava dopuzati do suhoga tla, dok iza sebe ostavlja crveni trag. Ova scena zaista je jedna od najboljih prikaza posljedica ubojstva, ne samo u ovom filmu već općenito. Veličina prirode i dužina samoga kadra njihovu agoniju samo još više povećava. Rasplet filma je neočekivano nagao, no do tada film već ima sakupljen veliki momentum.
Ovaj film, pun ironije, satire te brutalne nepravde, publiku ne poziva na borbu, već je to obazriv, izrazito umjetnički pogled na život i svijet koji je rijetko prikazan s ovolikom dozom empatije. Priča je to o otporu prema nepravdi i snazi ljudskoga duha. Njegova edukativna uloga je neosporiva te problemi kojima se bavi se ne tiču samo Timbuktua, već i cijeloga svijeta.
https://www.youtube.com/watch?v=8yOfimHhARw