Dancer in the dark (2000)
"... because in a musical, nothing dreadful ever happens."
... Kako opisati ovaj film? Mogu opisati sebe kako se trenutno osjecam, u pola 5 u noci, nakon sto sam ga morao zavrsiti u komadu. Šok. Jeza. Noge su mi se odsjekle. Mislim, zapravo sam poprilicno siguran, kako me ni jedan film jos nije ovako uznemirio kao ovaj.
Dakle, film prikazuje zenu koja je doselila u SAD sa svojim sinom u nadi da ce mu pruziti potrebnu operaciju kako ne bi oslijepio, jer im je to nasljedno u obitelji te i majka rapidno gubi vid. Mjuzikli su njen zivot no spomenuti problem sve vise pocinje utjecati i onemogucovati njeno sudjelovanje na vjezbama. Ukratko, bez spoilanja, sve krene nizbrdo, kao lavina.
Ne, ovo nije jedan of "feel good" filmova, daleko od toga.
Prica i scenarij
Prica i scenarij su fantasticni. Radnja se razvija dobrim tempom iako mi se cini da se sami pocetak malo zbrzao i nije nas dovoljno upoznao s glavnim karakterima i sa situacijom u koju nas stavlja, jer su mi veze među nekim ljudima bile malo zbunjujuce, no moguce je da sam ja pogrijesio jer sam jos namjestao postavke pa mi je to malo skrenulo paznju. Osobno misljenje je da se o par likova ne sazna dovoljno iako cine jezgru filma, te mi je kod par drugih malo smetala gluma, preciznije nedovoljna reakcija nekoliko likova na određene događaje, no mislim da to nije bilo do njih koliko do samog scenarija. Tu imam malu primjedbu, ali u konacnici, ti isti likovi na pricu kasnije nisu utjecali tako da nije strasno.
Film ima puno emotivnih dijaloga prepunih krupnih planova i naglih zoomova kamerom sto mi se jako sviđalo. Bilo je dovoljno vremena za povezati se i suosjecati s vecinom glavnih likova.
Kinematografija
Film je sniman handheld, s prirodnim pokretima od osobe do osobe, sto mu je dalo dokumentaristicki osjecaj - savrseno za film nabijen emocijama poput ovoga. Primijetio sam samo jednu do dvije scene snimane sa stativom i takav odabir jako cijenim, mislim da je bio primjeren za te dijelove s obzirom na pricu, stvorio je mir i usporio radnju.
U ovom dijelu cu spomenuti na kratko i montazu. Cutovi i skipovi na kadrove iz lagano izmjenjenih kuteva su sveprisutni i daju filmu svoju posebnost, također mi se to jako svidjelo.
Odabir zutih tonova koji su stvorili niski kontrast odlicno je pasao, no filter se mijenjao dosta cesto, ponekad i od scene do scene, sukladno njenom tonu. Sviđa mi se povecanje kontrasta i sarenija scenografija kada nastupe pjesme. A to me dovodi do glazbe.
Glazba
Za zvuk je zasluzna Björk, njeno eksperimentiranje sa zvukovima i neobicnim instrumentima se ovdje nevjerojatno dobro uklopilo.
Mrak i depresiju s vremena na vrijeme prekinule su iznenadne pjesme u stilu mjuzikla, svi glumci su izasli iz karaktera i poceli pjevati i plesati kao pratnja protagonistici. Ovo mi je bilo genijalno i mislim da je bilo jako potrebno, prvo kao kontrast konstantnoj negativi, a potom i kao audio-vizualna promjena koja bi uvela osvjezenje i vedrinu. Mislim da bih bez toga tesko mogao zavrsiti film. To je uvelo određeni balans, no ipak, prica je imala toliku snagu da bi iznenadnim prekidom iz sanjivog stanja transa udarila po emocijama toliko jako da bi me fizicki zabolilo.
Kasno je pa cu ovdje zavrsiti, mislim da sam dotaknuo vecinu toga sto sam htio.
Buduci da je ovo jedan od rijetkih filmova koji su mi ovoliko zaljuljali emocije te mislim da je, od scenarija do postprodukcije jako kvalitetno zaokruzena cjelina i pravi mali dragulj, moja ocjena ce biti
10/10.
Golema preporuka, a u isto vrijeme i upozorenje da ne gledate ako niste spremni jer ovaj film nije lagan za probaviti.