Spletom okolnosti našao sam se zatvoren na desetak dana bez interneta i s hard diskom prepunim indijskih filmova. Prvo je bilo gledanje s gađenjem, a onda sam ih pogledao preko 20. I nastavio sam udarat po njihovoj kinematografiji i kad sam se vratio doma. Čim se riješite predrasuda prejebeni su.
Obavezno pogledat The White Tiger koji bio ove god nominiran za Oskara i Lion koji je isto bio nominiran prije 5-6 godina. Ima hrpa njihovih filmova i na Netflixu. To velikom većinom nije bog zna kakva produkcija, ali barem meni svi su simpatični, smiješni, imaju svoj neki štih i luđačko/prizemne teme. Dok se Hollywood posljednjih godina natječe tko će napraviti politički korektniji film i pritom ubacit što je više moguće kontroverzi, indijci snimaju filmove o izgradnji prvog zahoda u selu, liku koji posveti život proizvodnji uložaka, ocu čija retardirana kćer ima seksualne porive i traži žigola, dječaku koji ne smije ići u školu, liku koji odluči prokazati religije, NASA znanstveniku koji se vrati u Indiju pronaći svoju dadilju, otetom dječaku koji nakon 30 godina i fhasbackova odluči pronaći svoju obitelj, momcima koje je selo odbacilo jer žele plesati balet, osuđenoj ljubavi Pakistanca i Indijke...
Općenito mi je intrigantno gledat to u kakvoj bijedi i siromaštvu većina zemlje živi, koliko su sela i dalje zadrta i odsjećena, ljudi podređeni religijskim tradicijama te u kolikoj mjeri i dalje postoji rasizam između kasti... a opet svi oni imaju taj svoj neki specifični humor i ne dodvoravaju se gledatelju sa zapada. Filmovi se ne srame pokazat čitavu tu surovost i bjedu, recimo da režiseri nisu pod čizmom komunistićke vlasti kao u Kini.
S druge strane ima i hrpa njihovih akcijskih filmova, ali to se ne usudim gledat. To mi je cringe samo kad naslovnu sliku pogledam.
