#45 - The Order 1886
Napokon sam našao popodne da posvetim Orderu i uspio sam igru preći takoreći u dahu (bilo je pauza), te mi je tako The Order: 1886 postala najbrža platina. Trofeji su zbilja lagani, u jednom prelasku s bez frke sve riješi. Zapravo bih rekao da su developeri bili lijeni jer je bilo mogućnosti za ubacivanje zanimljivih trofeja.
O samoj igri, odmah se primjeti odlična grafika, razlike između cut-scena i gameplaya ne postoj, a prijelaz između njih je tako gladak da se najčešće ni ne primijeti da je igra počela. Vijorenje tkanine na vjetru, dimni efekti, vatra, napucavanje, okolina, sve odlično izgleda. Nije mi ni letterbox smetao, pridonijelo je filmičnosti.
Igra je atmosferistična, viktorijanski London je odlično prenijet u igru uz dašak steampunka. Doduše, ponekad je sav taj mrak znao zasmetati, od njega smo predaha jedino imali na kvazi-cepelinu. Quick-time eventi znaju biti naporni, a posebno je razočaravajuće što se zadnji boss sveo samo na to.
Napucavanje je odlično. U arsenalu je sve, pa i više, ono što bi očekivali u TPS-u, a posebno bih izdvojio Thermite Rifle koji je prava zvjerka.
Osobno mi se svidjelo što nije bilo toliko Lycana u igri, tako su fightovi s njima bili posebniji, kao što priliči neprijateljima takvog kalibra. Prava je šteta bila što su te borbe opet tako zaboravljive i nemaštovite. AI im je beyond retarded, sve se svodi na to da ih pucas na njih dok chargeaju, stisneš X i promatraš (te pucaš) kako se vraćaju na isto ono mjesto s kojeg su te chargeali. Stvarno... Donekle me podsjetilo na Stalkere iz Dead Spacea 2, ali to tome nije do koljena. Svaki susret sa Stalkerima u DS2 je bila napeta igra skrivača u kojem se s strepnjom promatralo kako izviruju i škilje.
Priča je vrlo interesantna, uz par pravih preokreta. Puno toga ostaje neodgovoreno i neriješeno, cijela priča zapravo ostaje na cliffhangeru. Šteta, univerzum koji su složili se zbilja čini interesantnim. Svi likovi su interesantni i prirastu srcu, a drago mi je što su uspjeli ubaciti i Nikolu Teslu, kao i što je na vlaš spomenut Sherlock Holmes (ipak je to Whitechappel i Jack the Ripper). Očito je da je u planu bio nastavak kojemu se toplo nadam.
Najveća boljka igre je trajnost. Igra je stvarno kratka i nije baš mesnate. Očekivao sam puno cutscena čitajući komentare, ali opet ne toliko. U igri ima 16 chaptera, a 4 ih se sastoji od samo cutscena uz još par koji se svode na cutscene i prazni hod. Te prazne misije su me podsjetilo na onu dvominutnu snipersku u MoH: Warfighteru gdje smo ispalili samo jedan hitac, srećom pa ovo u The Orderu: 1886 ipak ima nekog smisla. Na kraju samog mesa, napucavanja, ima dosta malo, definitivno ne koliko bih očekivao od TPS-a, pa makar on trajao 6-8 sati. Mogu si misliti kako je bilo ljudima koji su iskeširali 500 kn za ovo. Malo mesa, kratka igra i nezavršena priča. Igri je definitivno primjereniji price tag od 300 kn, na launchu.
Konačno, The Order: 1886 se definitivno isplati odigrati, pa i posjedovati u kolekciji. Igra je mogla biti bolja te ima neiskorištenog potencijala koji bi se itekako mogao ostvariti pravim nastavkom gdje bi izglačali bubice. The Order: 1887 bi za 1886 mogao biti ono što je Among Thieves bio za Uncharted: Drake's Fortune. Samo trebaju poraditi na trajnosti, forsiranju QTE i borbi protiv Lycana.
Nije loše za prvi PS4 blockbuster, Ready At Dawn. Sada mi se igra AC: Syndicate.
8/10
