I tako, službeno odustajem od "hvatanja platina".
Nema mi to smisla više, krenem igrat s ciljem platiniranja igre, no na kraju ne bude ništa od toga. Samo bzvz gubim vrijeme i upropaštavam si gaming. Igram X1, jer mi je konzola offline i ne iskaču mi notifikacije za achievemente i milina je, igram s gustom, radi igranja. Bez nepotrebnog grindanja radi trofeja, gubljenja vremena, bacanja novaca, trošenja živaca uzalud...
Sutra gasim notifikacije za trofeje na PS3 i na PS4 i na PS TVu i igram bez saznanja što sam osvojio. Tek nakon što završim igru pogledam što imam. Neke igre vrijedi potrudit se platinirati (Heavy Rain, Beyond Two Souls, The Last of Us, Ni no Kuni, Final Fantasy X HD...), ove ostale jedino i isključivo ako mi nakon završetka igre ostane njih par i ne iziskuju puno vremena.
PS4 nisam palio cijelo ljeto, jer sve igre imaju mutavi trofeje i traže aktivno hvatanje istih. Ma bljuv, idijoooot Skupljanje collectibles, ma double bljuv. Od sad igranje igara, a ne hvatanje retajnih trofeja, bljuuuuuuuuuuvvvv!!!!!!!!!
Znači, nisam jedini koji o tome razmišlja?
Ja se već neko vrijeme predomišljam oko trofeja. Imam dojam da većina trofeja samo kvari ugođaj u igranju. Moglo bi se reći da se nalazim u nekoj "trofej - egzistencijalnoj krizi". Za sada nisam igrao igre zbog trofeja (npr. Disney, Lego, Terminator, Hanna Montana i slične) i neću. Igram igre koje me privlače i ponajprije su to TPS.
Ali...
Čini mi se kao da postoji određena "trofej kriza", koju vidim prolaziš i ti. Ne znam koliko si star, pretpostavljam 30+...
Po tvom potpisu, vidim da imaš 50 platina, a deklarirao si se na psn-u kao
trophy hunter from Croatia, a ipak razmišljaš i analiziraš.Kod mene se to pojavilo prije nekih mjesec dana, malo prije mog rođendana. Uhvatio sam se u razmišljanju kako istovremeno volim trofeje i kako me iritiraju. Nekakva kontradiktorna strast, ili bi možda bolje bilo reći, apsurdni paradoks.
Ne znam.
Volim virtualnu stvarnost, volim igre, glazbu i filmove, ali ponekad, samo ponekad, pomislim - propuštam li još nešto? Nešto vrijedno divljenja ili živciranja? Trebam i hodati kao zombij i "visit" po birtijama i kladionicama da bih bio potpun kao moje godište? Gdje je granica? Hoću li igrati i kad budem imao 50+?
Jednom sam davno, ne na ovome forumu, na psx. hr-u, pričao s jednim koji također ima 50 platina. Neću ga imenovati, on je ovdje registriran i prepoznat će se. Uglavnom, razgovarali smo i u jednom trenutku mi je rekao da više ne lovi trofeje. Odustao je. Imao je teške platine, hrpu igri i jednostavno je odustao. Kada sam ga pitao jel ponekad igra, rekao mi je da nekad zna upaliti ps3 i samo gledati trofej listu, ali više ne igra.
S druge strane...ja se ne vidim u budućnosti kao "normalan" već kao virtualan. Ako bih sad prestao igrati, imam dojam da bi mi se pojavila strahovita praznina. Ništavilo. Letargija. Meni je gaming filter. Ja se filtriram kroz gaming. Tu se inspiriram i opuštam.
A trofeji?