Nisam ni pošteno zagrizao, a jasno mi je da igram nešto posebno, nešto najbolje što sam možda uopće igrao. Sam svijet recimo ne izgleda toliko "prekrasno" koliko recimo izgleda onaj od Horizona, ali to nije ni cilj, cilj je ovdje da izgleda realno i da izgleda detaljno, a u toj kategoriji RDR 2 je napravio više nego ijedna igra ikada. Otisci u blatu, ogrebotine i ožiljci na leđima koji su se kroz robu zarili u meso nakon što me medvjed napao i to točno na poziciji na leđima gdje je zamahnuo šapom pa do tako banalnih, a tako worldly detalja kao bademi na šanku u salloonu, sve to čini ovaj svijet toliko imerzivnim da to nije normalno. Nisam ni došao daleko s misijama, tek sam pričao sa Hoseom za medvjeda i prvi put se vratio u Blackwater zbog Seana i čak nisam toliko ni tumarao svuda po svijetu, već toliko zaglibim u sitnicama Valentinea, kampa i ostalih obližnjih mjesta da mi jednostavno igra ne dozvoljava da napravim korak dalje. Stalno se nešto događa, stalno je neki novi point of interest koji me zanima, stalno mogu slušati neke druge priče od prolaznika, pročitati nešto novo u novinama, potrošiti 45 minuta na biranje šešira i tregera odgovarajuće boje. I onda još taj osjećaj da je svaki korak bitan, jer jedno slučajno zabijanje konjem u čovjek se pretvori u assault pa ako zaustaviš witnessa te vidi neki drugi i tako u krug i odjednom si u teškom sranju. Također, igra je izazovna, ginuo sam već milijun puta, što zbog litice koju nisam vidio, što zbog činjenice da me 50 metara ispred vlastitog kampa presjekla kočija iz koje izleti njih 5 i izrešetaju me kao majmuna. Ne vidim situaciju kada ću i zašto bi izvadio disc iz konzole. Ovo je apsolutno sve što sam ikada na svijetu želio.
