Reći ću vam što se dogodilo. Zaslužujete znati. Svi vi koji se trenutno nalazite u 'Death Stranding' temi i čitate ovo . . . Smatram vas prijateljima. Zaslužujete znati kako se osjećam.
Prilično sam siguran da gubim svoj vlastiti razum. Eto što se *dogodilo*. Eto što se *događa*. Ne postoji taj tranquilizer koji može popraviti ovu naizgled bezazlenu, a u suštini kaotičnu situaciju.
Solid kaže da mu vrijeme prolazi presporo. Ja bih više od svega volio da dijelim taj njegov osjećaj, da ne kažem luksuz; s druge strane, ja sam se pronašao u nekakvom životnom ciklusu (cirkusu?) u kojem je mraku potrebno samo petnaestak minuta da uguši dan i pošalje ga na počinak. Ono što želim reći je: U bunkeru u kojem sam svojevoljno izoliran, mrak se utrkuje sa mojim željama i nadanjima. Radi se o utrci u kojoj je pobjeda nedosanjana, a protivnik je nemilosrdan. Dan je živ prekratko, a po mraku žive samo mrtvi. Ja . . . Ja *još* nisam mrtav. (Neću reći dvaput.)
Ono što se, pak, dogodilo *maloprije* je sljedeće:
Još otkako sam pročitao informaciju kako će 'Death Stranding' na "ulicu" i u domove samo najvećih sretnika koji nisu ni svjesni koliko su sretni, i koliko zapravo ostale nesretnike čine još manje sretnima — stići *puno* ranije nego što netko poput mene to zaslužuje, pokušavam živjeti, za svoje emocionalno i duševno stanje, što pravedniji i uravnoteženiji život pravilnih izdisaja pijući prijeko potrebnu tekućinu u kratkim gutljajima.
To je upravo ono što sam radio *maloprije*. To je upravo ono što sam *pokušao* raditi maloprije.
U dnevnom boravku idealno prigušenog svjetla prilagođenog za čitanje privremenog narativa kao što je delirijski, fragmentarni narativ Roberta Bolana (“Muke pravog policajca”), osjetio sam neutaživu žeđ za hladnom šalicom kakaa. Pa sam je otišao i napraviti. Paralelno sa prvim radosnim gutljajem hladne šalice kakaa, odskrolao sam novosti 'Death Stranding' topica na forumu.
Budimo realni. Znao sam da će biti teško. Znao sam to još na onom E3-u iz 2016. Znao sam to jer su i vremena sve teža za nekog tko pokušava biti što laganiji.
Mogao sam noć preživiti na puno mirniji način -- puno mirnijeg sna da nisam vidio Fenixovu sliku. Nikad nisam trebao vidjeti Fenixovu sliku. Ne zaslužujem vidjeti Fenixovu sliku. Mrzim je. Mrzim je iz dna duše. Mrzim trenutak kad sam je ugledao.
Odložio sam svoj laptop. Istovremeno, vjerojatno sam odložio i posljednji komadić zdravog razuma koji mi je grčevito pokušavao pomoći u ovoj borbi koja traje već neko vrijeme.
Potpuno izgubljen, ponovio sam proces koji sam napravio prije nego što sam otišao prolistati forum. Znači, ustao sam, napravio sam nekoliko koraka, izvadio kakao iz police u kuhinji, izvadio mlijeko iz frižidera, i napravio sam *još jednu* šalicu hladnog kakaa. Vratio sam se na mjesto na kojem sam sjedio i stavio sam šalicu hladnog kakaa do šalice hladnog kakaa kojoj fali točno jedan kratki gutljaj. Buljio sam u obe šalice hladnog kakaa nekoliko sekunda koje su trajale kao vječnost i koje su izrodile poražavajući 'Ikiru' "I don’t know what I’ve been doing with my life all these years?" moment.
Nemam odgovor. Nikada neću imati odgovor.
Izašao sam na balkon i besciljno sam gledao kako auti prolaze cestom. Prohladniji vjetar me prisilio da uđem nazad, a ono što je preostalo ili zamijenilo zdravi razum u mojoj glavi me natjeralo da napišem nekoliko emocionalno nabijenih paragrafa koji su se potom pretvorili u prilično opširan, fikcijom izmješan esej ispunjen samo najosobnijim opisima i anksioznošću. Esej je imao oko tri tisuće riječi. Trenutak kad sam shvatio da tako nešto ne bi trebalo završiti u 'Death Stranding' topicu na FFA forumu je trenutak kad sam naglas pročitao sljedeću rečenicu, jedinu rečenicu koju ćete dobiti iz tog eseja.
"Tamo gdje *sad* idemo svjetlo je odavno pokopano, i nitko mu nije došao na sprovod."
Da dobijete predodžbu fatalno-kritične ideje kojom je esej bio prožet . . . Spominjao sam Valhallu. Dosta.
Pišem sve ovo kao prvo i posljednje obraćanje iz bunkera dok u potpunosti ne kompletiram 'Death Stranding', jer . . . Nije hajp ako gubiš razum. Ne trebam znati da jebeni GoodGame ima igru, ne trebam više ulaziti na Hideov twitter, ne trebam dijeliti svoje dojmove s nikim, ne trebam mišljenja drugih ljudi, ne trebam Launch trailer, ne trebam Drop trailer, ne trebam Sony marketing, ne trebam internet. Trebam hladnu glavu.
You’re a ghost, Snake. In every sense of the word.
Nikad prije nisam imao dojam da je jedan dan u životu zapravo toliko kratak. Čudna vremena, kažem vam. Sve što sam sad ispisao je proizvod osobnog straha da će 'Death Stranding' doći (zapravo, već *je* došao) prebrzo. Ludo je ono što pričam, znam, ali tako je.
Ne pomaže ni što odjednom *svi* imaju igru. Ne pomaže ni činjenica da sam ove godine kupio gotovo sve igre koje su mi pale na pamet (ispada da ipak volim videoigre barem malo više od "slučajnog" (da samo pukom slučajnošću volim ovaj medij smatram cijeli svoj život)) i "trebao" bih ih odigrati. Ne pomaže ni što pokušavam pročitati barem dvije knjige tjedno zadnje dvije godine. Ne pomaže ni što, nekom luđačkom (ne)srećom, *možda* imam djevojku.
Ono što cijelo vrijeme želim reći je:
Čekanje 'Death Strandinga' me ubija. Kao da već odavno to isto -- ovo vrijeme u kojem živimo ne pokušava iz dana u dan.
Ne samo da sam zagrizao puno više no što mogu progutati, već neprestano žvačem. Pitanje je trenutka kad ću se . . . jednostavno udaviti zbog toga. Previše je. Danas svega ima previše. Vratite vrijeme kad je svega bilo — dovoljno.
'Death Stranding' je divlja životinja. Možda i najdivlja životinja ove industrije s kojom sam se susreo. Imao sam više od tri godine da razmišljam o ovoj igri. I mislio sam doslovno svaki dan. Izgubio sam više od dvadeset sati svog života gledajući jedne od najboljih trailera ikad izrežiranih. Napravio sam Twitter i ushićeno sam pratio svaki pokret Hidea Kojime. Svaki dan. Napisao sam nemali broj fan fiction uradaka koje nikad nigdje nisam podijelio. Pročitao sam sve teorije. Pročitao sam cijelu literaturu Kobo Abea koju sam mogao pronaći. Uživao sam u cijelokupnoj gradnji atmosfere koja će, evo, kulminirati mojim definitivnim odlaskom s interneta dok ne budem spreman da se nalazim na istom. Za mene osobno, jedno od najluđih i najznačajnijih iščekivanja za neku igru. Ikad.
Nikad zapravo nisam napisao što očekujem od 'Death Strandinga'. I dalje mi je na tako nešto prilično teško odgovoriti samo jednom jedinom riječju, ali ako sva svoja očekivanja moram svesti na jednu jedinu riječ, riječ bi bila, i to najiskrenije mislim: Budućnost.
Budućnost? U kojem smislu? Na odgovore na ova pitanja ćete morati sačekati moju recenziju (vjerojatno sam u glavi napisao dvadeset tisuća riječi dugu recenziju onog trenutka kad sam ugledao 'A Hideo Kojima Game' na tom sudbonosnom dva-nula-jedan-šest E3-u).
Jedini način da ne pročitate *moju* recenziju 'Death Strandinga' je da skončam prije vremena. U tom slučaju, imamo utrku. Nešto od navedenoga će sigurno doći prije.
Čak i ako moram iskrvariti na smrt u ovom bunkeru, mogu ponosno ustvrditi da sam vidio rađanje dana, i još sigurnije . . . njegovu smrt.
https://www.youtube.com/watch?v=TnTCwg7-UKg
Ugodno igranje, prijatelji. Vidimo se.
Prije nego što sam odlučio objaviti ovaj post, pročitao sam ga dva puta. Ja *stvarno* ne znam što sam točno ovdje napisao. Ipak, bio bih prevelika budala da izbrišem sve ovo. Uglavnom, *molim vas*, nemojte *cijeli* post uzeti za ozbiljno.
Ok. Laku noć.
