Prošli tjedan se igralo:
Freedom Planet (PC) – Nakon prestanka igranja Moonscarsa, bio sam u maloj nedoumici što igrati sljedeće pa je igrom slučaja odluka pala na Freedom Planet. Naime, prije mjesec dana je igri izašao nastavak što me podsjetilo da ju imam na Steamu te sam odlučio obrisati digitalnu prašine s nje te ju isprobati.
Freedom Planet je 2D platformer, prvijenac studija GalaxyTrail, koji puno inspiracije vuče iz Sonic the Hedgehog serijala te za to postoji dobar razlog! Naime, igra je izvorno zamišljena kao Sonic fan igra ali se glavna dizajnerica predomislila te odlučila napraviti originalnu igru te je tako zamijenila svoju OC ljubičastu ježicu i dr. Eggmana s drugim likovima i svijetom. Radnja je smještena na planet Avalice, dom brojnim antropomorfiziranim životinjama, koji biva napadnut od strane vanzemaljskog vojskovođe. Priča prati avanturu triju djevojaka (zmajice (?) Lilac, mačke Carol i pesice Mille) i njihov pokušaj zaustavljanja rata.
S gameplay strane, igra dijeli puno karakteristika sa starijim Sonic naslovima ali ne radi se o direktnom kopiranju. Iako je u oba naslova naglasak stavljen na brzini i brzom prolasku kroz nivo, Freedom Planet se ističe s većim naglaskom na borbu. Svaki lik ima tri vrste napada, igra koristi sustav stamine za posebne poteze te je zdravlje likova odvojeno od valute koja vam daje živote; da obnovite zdravlje, morate skupiti crvene latice dok vam 200 plavih komadića dragulja daju dodatni život. Igra sadrži tri kampanje (dvije su vam dostupne odmah dok treću otključate kad prođete drugi nivo u jednoj ili drugoj), svaka sa 12 nivoa, koje pokazuju priču kroz tri perspektive te možete igrati na Adventure ili Classic modovima (sa ili bez animacija između nivoa). Svaka kampanja traje oko 3-4h (ako se ne žurite) a sviđa mi se što se likovi razlikuju po stilu igranja:
- Lilac je fokusirana na brzinu i mobilnost
- Carol je fokusirana na borbu te može voziti motor koji vozi po zidovima i stropovima
- Milla je fokusirana na defanzivu i istraživanje nivoa te joj napadi ne koriste staminu
Level dizajn dijeli Sonicov dizajn otvorenosti, tj. mogućnosti kretanja preko više ruta koje završavaju na istom mjestu te su dizajnirane sa specifičnostima sva tri lika na umu; to naravno podrazumijeva da nivoi imaju dijelove gdje mogu doći samo određeni likovi. No, za razliku od Sonicovih nivoa, nivoi u FP-u su veći; sastoje se od 3-4 dijela te je u principu jedan nivo u FP = jedna zona u starim Sonic igrama. Također, nema boljke Sonicovog dizajna gdje vam usred brzinske dionice iznenada bace platformerski dio nego je ravnomjerno tempirano. Valja još spomenuti da FP voli koristiti setpiece-ve te da svaki nivo završava boss borbom koje su dobro dizajnirane, a nerijetko i izazovne.
S vizualne strane nemam prigovora. Dizajn likova i neprijatelja vuče inspiraciju iz Sonic serijala te su dobro animirani unutar igre. Nivoi su također dobro napravljeni, posebice pozadine; jedina zamjerka s njima mi je da u jednom nivou u pozadini imate gro neprijatelja pa se lako zabunite da su na stazi. S auditivne strane, soundtrack je dobar a voice acting je solidan s obzirom na stil koji su devovi htjeli. Samo sam primijetio čudnu stvar sa zvukom da mi na zvučnicima zvuči kao da zvuk nije dobro miksan (efekti glasniji nego glazba i glasovi) dok na slušalicama sve normalno zvuči.
Uzimajući u obzir gameplay, izgled, glazbu i voice acting mogu komotno reći da je Freedom Planet ljubavno pismo igrama i crtićima s početka 90.-ih godina prošlog stoljeća. Da nema voice acting, rekao bi na prvi pogled da se radi o izgubljenom Genesis naslovu. Sve u svemu, solidna igra.
Blue Estate (PC) – On-rails pucačina (Time Crisis, Virtua Cop, House of the Dead, itd.) bazirana na istoimenom stripu. Radnja prati Tony Luciana, sina dona talijanske mafije u Los Angelesu koji tijekom potrage za svojom omiljenom striptizetom pokrene mafijaški rat, i Clarencea, bivšeg Navy SEAL-a unajmljenog da počisti Tonyev nered. Ne znam kakav je strip, ali igra ne shvaća sebe previše ozbiljno te vrvi apsurdnim situacijama, vulgarnim humorom te povremeno razbija četvrti zid.
Gameplay ne odskače od normi žanra; automatski se krećete predefiniranom rutom kroz nivoe kontrolirajući samo nišan te pucate na horde neprijatelja koje vam dolaze. U svakom nivou imate dva oružja; pištolj, koji ima neograničeno municije, i posebno oružje koje varira od nivoa do nivoa te koristi municiju. Posebnost u igri je da imate quick-time eventove gdje morate napraviti pokrete mišom ili stisnuti strelicu na tastaturi kako biste napravili određenu akciju poput otvaranja vrata, nokautiranja protivnika ili skupljanja healtha i municije. Uz to imate i combo metar koji se puni ubijanjem neprijatelja, a dodatne bodove dobijete za headshot ili pogodak u muda. Nivoi su dobro dizajnirani, dugački (prelazak jednog u Story modu traje oko 20-ak minuta) te raznoliki.
Grafički je igra u redu, modeli i teksture dobro napravljeni ali sam uočio dvije tehničke greške:
- Animacije neprijatelja znaju biti nezgrapne
- Igra na nekim nivoima doživi pad FPS-a tijekom tranzicija između scena
Soundtrack mi nije ostavio neki utisak a voice acting je ok. Jedino mi nije baš legao Clarenceov glasovni glumac.
Nije vrhunac on-rails pucačina, ali je zabavna igra za ubit 2-3 sata.
The Blue Flamingo (PC) – Arkadni shmup u kojem upravljate borbenim avionom te prolazite kroz nivoe pritom uništavajući sve na putu. Igra mi je zapela za oko prvenstveno zbog umjetničkog stila. Sve što vidite u igri je ručno napravljeno, snimljeno pa digitalizirano. Avioni i pozadine su napravljeni od kartona, plastike i drugih materijala dok su za efekte korištene petarde i druga pirotehnička sredstva. Unatoč tome, brzo sam odustao od igre kad sam shvatio da je igra čista arkada; nemate određeni broj nivoa koji morate proći nego igrate dok ne umrete pa krećete ispočetka.
Pid (PC) – 2D platformer. Radnja se vrti oko dječaka Kurta koji se tijekom vožnje doma nakon škole probudi na nepoznatom planetu te prati njegov povratak kući.
Gameplay se sastoji od kretanja s početka do kraja nivoa, pritom izbjegavajući zamke i neprijatelje i skupljajući razne predmete koji vam pomažu, zvijezde (koje služe kao valuta kojom kupujete ranije navedene predmete) i suvenire, tj. collectible-e. Glavna mehanika koja vam pomaže u svemu tome je bacanje do dva komadića kristala koja emitiraju zrake koje guraju bilo što se nađe u njima. Tako ih se može iskoristiti da dođete do nepristupačnih dijelova nivoa ili se riješiti neprijatelja, privremeno ili trajno.
Igri me najviše privukao njezin umjetnički stil. Iako je 2D platformer, Pid koristi 3D modele za grafiku; dizajn likova je inspiriran igračkama, ponajviše marionetama i mehaničkim lutkama. Nivoi mi pak liče na diorame te imaju sličan štih kao nivoi u Little Nightmares (većina nivoa koja sam zasad igrao su preuveličane svakodnevne prostorije poput restorana, tavana, itd.). S auditivne strane, soundtrack mi zasad nije ostavio poseban utisak a zvučni efekti su ok te pašu uz tematiku igračaka.
Igra mi je zasad ok. S prezentacijske strane mi se sviđa dok mi gameplay nije nešto posebno. Glavne zamjerke su mi „plutajuće“ kontrole (osjećaj kao da upravljate likom u vodi) te povremeno neprepoznavanje inputa. Mislim da sam prešao oko trećinu igre pa javim kasnije konačne dojmove.
