Dovršio Dark Souls 1, 2 i 3 (i expanzije za 2 i 3) i dosadno mi je pa da malo podijelim svoje dojmove i kritike.
Dark Souls - nakon Bloodbornea i Eldena, povratak na početke je stvarno ostavio bezveze dojam, onako na prvu, sa svojim zastarjelim i sporim načinom igranja i mislio sam si "samo da ovo što prije završi". Kako je igra dalje odmicala tako sam sve više i više cijenio njenu genijalnost i kreativnost. Level dizajn i način na koji je cijela mapa igre međusobno povezana i taj osjećaj kad iz nekog X dijela igre odjednom izronim u dobro poznati dio je baš wow. Ali da ne ispadne da samo hvalim, kritike definitivno idu na premalu količinu bonfirea i apsolutno retardirane boss runove. Ne znam zašto je potrebno da za Gwyna, Four Kings i nekolicinu drugih moram trčati kroz doslovno cijelu zonu samo da napravim još jedan pokušaj na bossa i pri tome preskočim sve neprijatelje jer nisam lud sve čistit svaki put. Posebno mjesto tu zauzima Bed of Chaos koji si može jebat mater jer za njega je potrebno trčati kroz 2 zone prepune neprijatelja a boss je sam po sebi teški cirkus, od rušenja poda doslovno nepredvidljivo pod nogama do njegovih zamaha koji guraju u navedene provalije i općenito lošeg samog fighta. Tu u biti dolazi do problema da je prva polovica igre vrhunski odrađena (do Anor Londa) a kako se bliži kraj da je sve polovično, nepromišljeno i jednostavno loše (Demon Ruins i Lost Izalith si također mogu jebat mater). Ali sve u svemu, odlično iskustvo i jedva čekam da se opet vratim po platinu.
Dark Souls 2 (Scholar of the First Sin) - Ne znam odakle ovdje početi. Na prvu sam jedva čekao neke promjene i brži combat ali careful what you wish for. Čak je i sjela onako na prvu, pogotovo jer ima uvjerljivo jedan od najboljih hubova u igrama. Taj prvi pogled na Majulu i ta glazba mi je u samom vrhu nečega što se pamti, tamo negdje uz Diablo 2 Rogue Encampment i Dalaran/Orgrimmar/Stormwind u WoW-u. Međutim, nakon tog prvog dojma, zalazak u bilo koju zonu je bilo samo pitanje koliko će ih i sa koje strane me pojebat jer igra stvarno ne štedi na neprijateljima. Apsolutno nepotrebne i apsurdne količine neprijatelja koji grupno gankaju je nepodnošljiva. Aggroaju se sa preko pola vidljive mape ali ajde da dođe samo taj jedan, nego dođe njih 700. Okej, nije 700 ali bilo koji broj između 5 i 10 i vjerojatno sam u pravu u 90% slučajeva. A da ne spominjem kriminal zvani i-frame i genijalnu ideju da bude vezan za skill. To je u biti glavni razlog zašto je DS2 jedina igra koju sam igrao isključivo sa štitom i sjekirom a sve ostale sa velikim 2handerima. Uključimo u to i nevjerojatno loše boss runove koji su svi nekako tik ispod Bed of Chaos (Smelter Demon apsolutni prvak jer je nemoguće proći kroz fog gate bez da se očisti taj cijeli dio) i feeling DS2 je potpun. Igra puna potencijala ali sa još više frustracija. Nije ovo prava recenzija pa neću čak ni ulazit u detalje kao što su (pre)česte invazije NPC-eva, puno veća dužina igre za puno manje pamtljivog contenta od prethodnika itd itd.
Ali ono što apsolutno hoću komentirati dalje su DLC-evi.
- Crown of the Sunken King - muka Isusova, križni put ove igre, kreacija kao da je iz zajebancije napravljena. Sve od ambijenta, level dizajna (onaj dio sa vodom i 20 ogromnih dinosaurolikih kreacija je baš jako jako super napravljen) i neprijatelja (pogotovo onih duhova jer pratimo trend bacanja previše neprijatelja na jedno mjesto) pa do bossova mi je bilo katastrofa. Okej, Elana mi nije toliko sjela ali ajmo reći da je čak i ok boss dok zmajevi mi nikako ne idu a onaj toxic/poison smor od zmaja je tamo samo da mi se usere u dan. Trio neću ni komentirat i nadam se da je onaj koji ih je odlučio stavit za bossove dobio otkaz.
- Crown of the Old Iron King - vjerojatno najbolji od 3 DLC-a. Vertikalnost i slojevitost levela je stvarno na nivou a jedina zamjerka koja mi ovako na prvu pada na pamet su oni kipovi/idoli ili što već koje treba uništiti sa vrlo ograničenim brojem resursa. Tu sam, naravno, potrošio sve ranije a nisam našao chest sa zadnja 3 itema za uništit tako da sam Fume Knighta ubijao sa 3 aktivna idola pa sam bio primoran boriti se s njim na vrlo ograničenom prostoru odmah do vrata gdje se pokupi kruna nakon borbe s njim, inače vjerujem da bi mi taj fight bio 10 puta lakši a i bolji. Uz to, Smelter Demon je reskin sa mrvicu manje iritantnim (ali svakako na skali 8 ili 9 od 10) boss runom a Sir Alonne je stvarno odličan fight popraćen još jednim kanceroidnim boss runom. Tu imam feeling da su se dvojica zaposlenika natjecala koji će napraviti gori boss run, drugi Smelter Demon ili Sir Alonne i stvarno ne znam kome ide ta nagrada (ali i dalje je originalni Smelter pobjednik).
- Crown of the Ivory King - krenulo jako, dojmljivo i atmosferično sa napokon svjetlijim tonom od tamno sive koja prati prva dva DLC-a. Prvi boss zanimljiv, nevidljiv dok se ne riješi jedan dio pa onda možemo na njega - super, može. Ostatak levela malo monotono dizajniran ali ima se šta istražiti. Tu i tamo glasno negodovanje zbog onih jebenih ježeva ali što je tu je, i dalje visoko mišljenje o DLC-u. I onda dođe Frigid Outskirts. Stvarno peak kurcobolje i pljuvačka u lice svima ali ono u smislu "pljuvali ste i žalili se što je igra loša, e pa evo vam, napušite se 100 kuraca". Ako sam mislio da je trčanje kroz cijelu zonu gdje vidiš kud ideš ali imaš relativno normalne neprijatelje loše, e pa ovo je korak iznad jer trčim kroz cijelu zonu a ne vidim gdje idem niti iskreno znam gdje trebam ići jer je sve samo jedan ogroman bijeli isprdak od dizajna bez jasnog indikatora smjera da mi pokaže uopće poantu mog dolaska tamo. Plus random napadi električnih jelena iz te magle koji udaraju ko kamion a primaju udarce kao tenk. I onda boss koji su u biti 2 prva bossa tog DLC-a (nisu se čak udostojali uzeti bossa iz base igre kao npr Smelter Demona, ne ne, kad je bal nek je maskenbal pa evo isti boss od prije pola sata ali u dvije rate) i koji je čak lagan ali sam do tad već pomalo retardiran od svega do tad da je neki glupi fuck up zagarantiran. Predivno iskustvo.
Dark Souls 3 - stvarno vrhunac svih elemenata. Ovdje zbilja nema potrebe previše trošiti riječi jer malo šta ne odgovara u ovoj igri. Prelijepa, lako se igra, bossovi (bar velika većina) su čista uživancija. Ima manjih zamjerki na neke boss runove jer tu i dalje šteka posao, pogotovo kad boss run uključuje liftove i/ili ljestve i neki rasporedi neprijatelja i balans određenih zona (onaj vodeni swamp pri početku i katakombe su pomalo cancer). I svi mi hajpaju kako su DLC-ovi još bolji pa ajde…
- Ashes of Ariandel - treba imati na umu da sam sve DLC-ove radio nakon završetka base igre, znači solidnog levela i dobrog oružja. I onda već na početku prvog DLC-a sve neki veliki neprijatelji sa mogućnosti 2 shotanja ili apsolutno nepotrebno veliki čopori vukova (ili kombinacija). Ajde nekako sam vrlo nezadovoljno pregrmio taj prvi dio a onda i nešto bolju drugu polovicu (izuzev par dijelova jer zašto u maloj crkvici ne bi imali 2 najteža neprijatelja). Definitivno highlight je Sister Friede, vjerojatno u top 3 boss fighta općenito iz DS3 i iako sam poprilično zadovoljan što je pala iz trećeg pokušaja, opet mi je i malo žao jer je stvarno dinamičan fight koji ima apsolutno sve što osobno volim u boss fightu.
- The Ringed City - opet smor od prve polovice jer tu je mandatory poison lake ali i anđeo koji leti van dometa i rešeta za dodatnu motivaciju da što prije, pod svaku cijenu, odem odatle. I onda prvi boss, prva faza smijurija, druga faza ajmo utrostručit HP pa je kao teže…dobro, jebi si mater ajde. Druga polovica je nekako uspjela biti još teža (na loš način) i iritantnija od prve sa svim silnim knightovima i onim velikim bezglavim seljačinama što patroliraju okolo pa ih zna biti doslovno po 4-5 odjednom ako se čovjek odluči da neće ubijati jednog po jednog jer ovo je već 5. put da pokušavam tu proći i naravno da neću opet sve ubijati i ne, nisam sretan što sam izgubio 2 levela vrijednu količinu soulsa u zadnjem pokušaju. I onda dođe drugi damage sponge zvani Midir koji me napatio malo previše, jer koliko god da mi idu borbe sa humanoid neprijateljima toliko sam loš u borbi sa zmajevima. Par dana pauze od igre i onda je pao relativno brzo. Tu bi izdvojio da se ne sjećam kada sam zadnji put u bilo kojoj Souls/Elden/BB igri imao toliko problema sa kamerom kao na Midiru jer pola njegovih napada sam morao čitati iz možda petine njegovog vidljivog tijela, tipa položaj i pokret lijeve noge i to malo repa što vidim da pretpostavim što ide slijedeće, kao i random isključivanje lock on-a tijekom borbe kada lik doslovno stoji ispred mene i ne divlja po ekranu. Na kraju Gael, koji je uz Friede, Dancera, Nameless Kinga, Pontiffa i još par definitivno ono što volim u ovim igrama. Uživancija od fighta, nije pao brzo kao Friede ali nije trebao ni puno duže, par pokušaja više i bez nekih većih problema osim navikavanja kako u svakoj fazi produži svoj combo za neki novi neočekivani napad. Ponovno kao i u prošlom DLC-u, zadnji boss spašava stvar i diže ocijenu koja bi inače bila vrlo slaba.
Mislim da je to to, ne da mi se više tbh