Osjećam se nešto potišteno ovih dana… Valjda kako sam pratio Kojimu u zadnjih par intervjua i kada ga gledam osjeti se da nema više baš onakvu energiju kakvu je prije imao. Izgleda umorno. Ali i za očekivati je za čovjeka u 62-oj godini života.
Iako znam da vrlo vjerovatno nikad neću moći upoznati ga uživo, volio bih misliti da, kad bih ga sreo, volio bih pružiti mu ruku i reći hvala na to što je sve uradio za nas, što je oplemenio moje djetinstvo pa sve do danas u sumornim danima zrelih godina, i dalje se veselim njegovim igrama i omogućavaju mi da pobjegnem u neki drugi svijet.
Skoro 30 godina sad će kako igram njegove igre i MGS lives rent free in my head to this day. I nije samo od izlaska do izlaska igara. Špekulacije, traileri i "igranje" s fanovima je sve dio njegovog šarma kao developera. Iako je lako šprdati se s njim, memove kreirati i biti fasciniran fetišima žena, s druge strane ipak je to obiteljski čovjek koji ima ženu, dvoje djece i čitav studio developera gdje nikad u dugogodišnjoj historiji nisi čuo nikakvu lošu stvar za njega.
His father died when Kojima was 13, leaving his mother with the burden of raising her son as a single parent. He developed such a feeling of protectiveness toward her that when he launched his independent studio post-Konami and began developing Death Stranding, Kojima kept it a secret from her.
“I thought, I’ll tell her once I’ve become a little successful,” he says. “I didn’t want her to worry.” But she died during the game’s gestation. “The ghosts in the game — maybe my parents are one of them, seeing me in this world,” he adds. “I wanted to have that kind of metaphor, that within you, you’re connected to the people that passed away.” Kojima admits to regrets about not telling his mother about the game.
Želim mu dug život i da nakon Physinta napravi konačno jedan film, mislim da je zaslužio.
