Svaka tvrtka ponudi cijenu za koju smatra da im se uklapa u budžet projekta (i za koju misle da će dobiti kvalitetnu uslugu), a pokriva sa svime ciljanu profitnu maržu. Druga strana ponudi koliko misli da njegov / njezin posao vrijedi i ako se nađu negdje "na sredini", dogovore se. Ako ne, široko je tržište za obje strane. Koliko je nešto puno ili malo, ne može niti jedan birokrat na svijetu definirati (pogotovo ne pojedinac iz široke mase, iz svojih osobnih stajališta i sustava vrijednosti).
Isti posao se može raditi za 100, 200, 500, 1.000 ili 10.000$ po satu. Tvrtke neka same biraju, kao što svaki pojedinac može sam definirati svoju satnicu koja pokriva dodanu vrijednost koja je rezultat njegove vještine i trošak (materijalni / vremenski) da se ta vještina izbrusila. Ako postoji neki stav da su cijeloj branši zakinuta određena ustavna prava, oko toga se može raspravljati, od države do države.