Kao netko tko nema puno doticaja sa serijalom, ne mogu ostaviti baš najdetaljnije dojmove i stavove, no pokušat ću.
Prvi je Assassin's Creed bio režiran na puno drukčiji način od ostatka serijala. Razgovori su se provodili u statičnim kadrovima i većinom su bili monolozi, a ne dijalozi. Međutim, to nije oduzelo od kvalitete samog pisanja. Jedinica je postavila čvrste temelje u filozofiji samog Creeda. Rekao bih da je Al-Mualim ovdje bio puno upečatljiviji lik od Altaira, no ne treba zanemariti da je Altair prošao interesantan put iskupljenja, od arogantnog djelitelja smrti do utemeljenja samog Creeda. Najveći razvoj u samom liku događa se u jednom od biroa koje vodi Assassin koji je izgubio ruku zbog Altairove arogancije. Nije bilo puno prostora za razvoj samog Altaira, ali rekao bih da je uspješno stvoren lik koji ne stoji samostalno kao karakter, već više kao utjelovljenje svega što bi Creed trebao predstavljati. Iz tog pogleda je poprilično jedinstven u serijalu. U Revelationsu dobiva jednu dodatnu dimenziju zbog čega se nadam da će jednog dana doći reboot čitavog serijala u kojemu će Križarski ratovi dobiti malo veći fokus, a s njima i Altair.
Ima smisla da je Ezio mnogima najdraži protagonist u serijalu. Ipak je dobio pune tri igre te svjedočimo njegovom životu otkad je rođen pa sve do samog završetka njegove karijere i putovanja. Kreće kao emotivni klinac, opsjednut osvetom, bez da razumije što osveta uključuje i što se njome dobiva ili gubi. Postaje puno zrelija osoba do kraja dvojke, a to se pogotovo dogodi u Brotherhoodu, prilikom ponovnog gubitka voljenih. Revelations je predstavio puno zrelijeg i mudrijeg Ezia koji je pun iskustva i životne mudrosti čime je odlično komplementirao prikazu Altaira u samoj igri. Tu je i odlična glasovna gluma odradila svoj posao, a dan danas mogu zatvoriti oči i smjestiti se u dnevnu sobu, na 4:3 monitor, dok vani sija sunce, taman oko dva popodne, nakon škole, a ja s veseljem skakučem po krovovima Venecije.
Mislim da bi mi Connor komotno bio u samom vrhu da je glasovni glumac odradio bolji posao. Shvaćam na što je ciljao, no stoički pristup kombiniran s klasičnim izgovorom sjevernoameričkih Indijanaca jednostavno nije odavao emocije koje je mogao. Toga mi je jako žao zbog fenomenalno postavljenih paralela između sukoba Connora i njegovog oca te Assassina i Templara. Trojka je imala daleko najzreliji pristup sukobu Assassina i Templara, do te mjere da je motivacija svakog od negativaca bila u potpunosti razumljiva. Na tren se igrač komotno mogao pitati radi li ispravnu stvar.
Edward je za mene najdraži i najbolje napisani lik u čitavom serijalu. Darby McDevitt je odradio odličan posao vodeći pisanje na projektu i stvorio je kompleksnog trodimenzionalnog lika koji bez problema konkurira Eziju, a da je pritom dobio svega jednu jedinu igru. Put koji prolazi od pohlepnog mladića željnog zlata i akcije, do puno zrelijeg čovjeka koji jedino uči na greškama i gubicima kulminirao je jednim od najdražih krajeva koje sam do sada vidio u igrama. Kraj koji jednostavno nije ni sretan, ni tužan, već realističan i nostalgičan, a u samome centru je Edward i njegovi odnosi s kolegama u zločinu, taman kroz period zlatnog doba gusara i njegovog zalaska. Također, mislim da je spin između slobode gusara i reda kolonijalnih sila odlično iskorišten kao paralela Assassina i Templara, a za one kojima se isti odnos svidio, toplo preporučam seriju Black Sails koja još dublje ulazi u temu slobode i izbora.
Nadolazeći period može se komotno smatrati najmračnijim u serijalu, barem po pitanju kreativnosti i kvalitete. Assassin's Creed Unity imao je određenu ideju stvaranja ogromnog igrališta koje se pretvorilo u skupljanje više stotina kovčega s nebitnim novcem i opremom (koje sam, usput, sve skupio, jer sam budala). Sve je bilo popraćeno odličnim parkourom i nekonzistentnom borbom i radnjom. Arno je imao ogroman potencijal, a njegov odnos s Elise bio je odličan spin na odnos Connora i Haythama, međutim sve je palo u vodu kada su odlučili na polovici same radnje skresati igru i staviti kraj. Nije pomoglo ni da su mnoge povijesne ličnosti iskorištene na svega pet minuta (Napoleon, primjerice), dok je interesantna pozadina Revolucije gotovo u potpunosti ignorirana i neiskorištena, iako je savršeno odgovarala odnosu Assassina i Templara. Baš zbog toga je i Arno dobio klišej priču osvete svoga oca koja ga kao lika nije odvela puno dalje od svog početka.
Syndicate je bio pokušaj ispravka svih grešaka svog prethodnika, no kritika se uzela malo preozbiljno pa je čitav ton igre dobio posve neozbiljni pristup jednom toliko bogatom i interesantnom periodu Viktorijanske Engleske. Jacob i Evie nisu pretjerano pamtljivi likovi, niti se razviju previše do samoga kraja, djelomice zbog tona same igre, a djelomice zbog najgoreg negativca u čitavom serijalu koji izgleda kao Jim Carrey u Sonicu.
Origins je uspio ispraviti put greške Syndicatea, takoreći potpunom promjenom filozofije serijala. U centru svega bio je Bayek. U prvoj sam polovici igre imao osjećaj kao da će ovo biti najbolji Assassin's Creed do sada, i po pisanju i po istraživanju i po protagonistu. To se nije u potpunosti ostvarilo, no i dalje je riječ o jednoj odličnoj igri. Nažalost, Bayek nije iskorišten koliko je mogao biti. Motivacija na samom početku igre je vrlo snažna i ima drukčiji pristup osveti, no ono što je najbitnije, Bayek je vrlo karizmatičan i simpatičan lik za kojeg je igraču odmah žao zbog svega kroz što prolazi. Ogroman dio posla odradila je fenomenalna glasovna gluma, najbolja u čitavom serijalu, no sve je moglo otići stepenicu gore da je odnos s Ayom bio u još većem fokusu te da je originalna ideja tima prošla, umjesto onoga što su diktirale glavešine potaknute analizama tržišta. Tim više što je taj odnos s Ayom napisan na kvalitetan način i dovodi do odličnog završetka, kako u glavnoj igri tako i u DLC-ima.
Zaokret prema RPG-u u Odysseyju značio je i utjecaj na pisanje likova. Alexios/Kassandra dobili su raznovrsnije karaktere, no ujedno i više površne nego prethodnici. Zbog toga sumnjam da su pretjerano pamtljivi. Štoviše, Kassandra mi je više pamtljiva po svojih pet minuta u Valhalli, nego po Odysseyju. To ne znači da je Odyssey loša igra, rekao bih da je najkompletniji naslov u čitavom serijalu, no po likovima jednostavno kaska.
O Valhalli neću puno pričati. Još ju prelazim. Eivor je interesantan lik i da je bilo više muda, a manje kalkuliranja, vjerujem da su mogli napraviti najboljeg protagonista u čitavom serijalu, no kako stvari stoje, to se jednostavno neće ostvariti. Više o tome kad pređem igru.
Već sam napisao, no nadam se da će čitav serijal dobiti reboot kakav zaslužuje. Jedan friški fokus na odličnu ideju koji će serijal učiniti konzistentnijim u svojem loreu.
