*"Ova igra je kao mixtape koji počne s ludim hitom, pa te vozi kroz spektakl svemira, humor, akciju i prijateljstvo — a onda na kraju malo preskoči ploča. Ali znaš šta? Čak i kad preskoči, i dalje je to najbolji mixtape koji sam dugo slušao."
Borba je divlja, humor je čar,
ekipa me vodi kroz zvjezdani dar.
Kraj malo šteka, al’ nije kraj snu,
Guardians u srcu — zauvijek tu.*
Kao veliki fan Marvela i Guardiansa, morao sam se najprije priviknuti na “nove” verzije likova. Nisu identični filmskim inkarnacijama, karakterno su drukčiji, ali baš u toj različitosti krije se šarm. Polako sam ih prihvatio i počeo gledati kao zaseban kreativni svemir. To me čak iznenadilo, jer sam očekivao da će mi biti teško odvojiti ih od Marvel Cinematic Universea, no na kraju su me uvukli u svoju priču jednako snažno. Odmah me osvojio humor i kemija unutar tima. Ne samo u borbama, gdje se osjeti zajedništvo, već i u sitnim gestama podrške, u međusobnom zadirkivanju. Igra nosi tu toplinu koja razbija svu hladnoću svemira i podsjeća da Guardiansi nisu samo skupina plaćenika, nego prava obitelj. U nekim trenucima sam imao osjećaj da igram interaktivni film ili seriju — toliko su dijalozi i međusobne reakcije prirodno napisani i odglumljeni. Na početku nisam slutio koliko će lokacije biti raznolike. Tek kasnije igra pokazuje puni spektar atmosfere. Level design i vizuali briljiraju — svaki novi okoliš otvara se kao slika za sebe, s nevjerojatno pogođenim ugođajem. Često bih zastao samo da upijem vizuale i detalje svijeta. Iako nema slobode kretanja kakvu nude open world igre, svaka lokacija ostavlja dojam velikog, živog svijeta kojem pripadaš.
Iako kampanja ide linearno, osjećaj je da igraš nešto veliko i kompleksno. Postoji dovoljno prostora za istraživanje i skupljanje resursa, što sam dočekao s oduševljenjem. Više volim ovakav pristup nego forsirane open world mape, gdje se nepotrebno luta. Ovoj igri baš paše da ostane fokusirana, ali da ipak nagradi radoznalost. Zanimljivo je i kako linearni dizajn zapravo pomaže ritmu priče — nema praznog hoda, sve te vuče naprijed, a opet ti daje dovoljno “zraka” da sve ne djeluje prenatrpano. Prvi pravi izazov došao je u petom poglavlju, kada smo izvlačili brod Milano iz baze Nova Corpsa. To je bio trenutak u kojem sam osjetio da se ozbiljan spektakl polako gradi i da će me čekati još mnogo uzbuđenja. Akcija, napetost i humor u savršenoj su se mjeri izmiješali. Borba me oduševila jer vuče najbolje elemente iz drugih igara — jasno se osjete utjecaji Batmana i Spider-Mana — ali unatoč tome sve izgleda unikatno i poetski. Usred kaosa stvara se onaj poseban osjećaj kontrole, kao da je sve skladno i moćno, iako Guardiansi uvijek djeluju pomalo kaotično. Posebno mi se svidjelo kako svaki član tima ima svoju funkciju i stil, pa borba nikada ne djeluje monotono. Ipak, ponekad u žaru akcije nastane takav kaos da vizualno izgubiš fokus, ali to se na neki način uklapa u “stil” Guardiansa — uvijek malo prenapuhano, uvijek na rubu raspada, ali ipak funkcionira.
Sam Milano oduševio me svojim dizajnom. Svaki kutak broda ima dušu, detalje koji odražavaju karakter posade. Uz to, stalni humor, poput šala na račun Peterove četkice za zube, dodatno ulijeva život. Na brodu se stvara poseban osjećaj doma. Imerzivnost je još jača jer članovi tima međusobno pričaju i kad ja, kao Peter, ne pokrenem razgovor. Sve zvuči prirodno, lagano i pitko, kao da su zaista stvarni. Milano postaje više od transportnog sredstva — postaje srce cijele avanture.Pohvalio bih i pažnju posvećenu kretanju. Animacije Petera i njegovih prijatelja pogođene su savršeno — ništa ne djeluje kruto, već fluidno i prirodno. Daje dodatni osjećaj kvalitete. U trenucima kada se ništa spektakularno ne događa, samo promatranje načina na koji likovi hodaju, sjede, gestikuliraju ili reagiraju međusobno, stvara dodatni sloj uvjerljivosti. Posebno pamtim urnebesan susret s Krugarr-om u šestom poglavlju. Ta scena pjevanja i zajebancije bila je toliko osvježavajuća da je još jednom pokazala koliko igra zna balansirati humor i akciju. Guardiansi nisu samo ratnici nego i prijatelji koji znaju uživati u trenutku. To je bio onaj trenutak gdje sam se doslovno nasmijao naglas i osjetio kako igra ima dušu, a ne samo zadane mehanike. Do otprilike četrnaestog poglavlja igra me držala oduševljenog gotovo u svim aspektima. Priča, likovi, atmosfera — sve je funkcioniralo. No, posljednja dva poglavlja nisu mi najbolje sjela. Očekivao sam kulminaciju spektakla, pravu eksploziju emocija i akcije, ali kraj je ostao pomalo mlak, s gorčinom u ustima. Nije mi pokvarilo ukupan dojam, ali finale mi je bilo ispod onoga što je igra do tada gradila. Možda je to i stvar osobnog očekivanja, jer igra se više odlučila za emotivniji, intimniji završetak, nego za čisti blockbuster.
Ipak, ostaje činjenica da je ovo jedna prokleto dobra igra. Neočekivano moćna, puna srca i šarma. Unatoč slabijem finišu, osjećam da sam dobio jedno od najzanimljivijih i najiskrenijih iskustava u zadnjih nekoliko godina. Guardians of the Galaxy je dokaz da linearna single-player avantura još uvijek može ponuditi svježinu, spektakl i emociju u isto vrijeme. Jedino gdje bih volio vidjeti više poliranja je borba u tehničkom smislu. Chaos u akcijskim scenama je zabavan, ali finisheri ponekad izgledaju nedovršeno, kao da nisu prošli zadnju kontrolu kvalitete. Nije to loše, no fali onaj “štih” elegancije kakav imaju Spider-Man ili Batman igre. Ponekad se osjeti da animacije pucaju, što malo kvari dojam. I tu bih volio da je bilo malo više dorade, jer bi igra onda bila još bliža pravom remek-djelu.
