Recenzija: Psychonauts 2
Kada pomisliš da si star i da znaš sve i vidio si sve od filmova što te zanima, čuo si sve od muzike koja te zanima, odigrao si sve igre koje si trebao dosad, pojavi se nešto što u tebi probudi iskru i vrati te u prošlost u jednom beskrajnom šarenom toboganu emocija.
Osjećaji su gadna stvar, mogu te osnažiti i pogurati na vrh planine a mogu de baciti u duboku rupu iz kojih se teško možeš vratiti.
Devolperi iz Double fine uspjeli su probuditi stare zaboravljene osjećaje u meni, osjećaje bezbrižnosti, lakog života i nadanja nekim velikim stvarima u životu. Šteta što nikad nisu otišli u više razine jer su to davno zaslužili.
Još davne 2005. g. napravili su Psychonauts, simpa platformer sa zanimljivim likovima. Onda je to bilo redovno da se tokom godine izbacuje po desetak platformskih igara vrijednih igranja, teško je primijetiti istinskog heroja u moru raznoraznih heroja. Ali jedan mi se usjekao u memoriji, što zbog drugačijeg glavnog lika i level dizajna koji mi još uvijek stoji u glavi, od cirkusa do one španjolske galerije slika koje je Picasso slikao uz završni dodir Dalija.
Nastavak dolazi nakon 16 godina što je dosta neuobičajeno kod razvoja igara, a ja ga igram tri godine nakon izlaska, reklo bi se da sam zakasnio, ali nitko nije zakasnio igrat ovu igru.
Kako znam, devolperi su skupljali novac da bi uopće krenuli sa izradom igre, srećom uspjeli su. Ali to još jednom dokazuje da je gejming sirova industrija u biti kao i svaka druga, gleda se profit bez obzira koji se proizvod isporučuje zanemarujući igrača i tržište. Jako tužno i zabrinjavajuće.
Na sreću svih fanova igra nastavlja sa svim onim što ju je krasilo u prvom dijelu a nadodaje još i hrpu novina. Nije to ništa prenatrpano, taman onoliko koliko kontroler može podnijeti da kontrole ne budu komplicirane. Opet pratimo našeg Raz-a u pustolovini oslobođenja svijeta, naravno.
Da odmah kažem da to nije level grafike kao u R&C ali ima svojstven izgled koji savršeno odgovara likovima i atmosferi.
Ali nije baš old school izgled, dobro to izgleda
Humor je prisutan od početka igre do kraja, bilo da se radi o stvarima koje će vas nasmijati usput kao razni likovi ili njihove izjave ili kao spontani predmet na određenom mjestu, slika na zidu ili čisto prolaženje kroz mjesto i razgledavanje sa strane. Igra ima 3 central hub-a i 13 levela, naravno da unutar levela imate još neke podlevele. Ima ih dovoljno za minimalno 20 sati bez da pretjerano istražujete, da, priča je dosta dugačka za jednog platformera. Što se same priče tiče ona je standardna i nije to neka priča koje ćete se dugo sjećati, ali ima i svojih momenata koji te dirnu, pogotovo kad naleti vjetrić nostalgije. I da, kako se ulazi u level? Tako da priljepiš mala vrata nekom na glavu i samo uđeš, logično ne? Uf kako bi valjalo takva vrata imati sa sobom i lijepiti po ulici onima kojima je potrebno. Naravno, svaki level je onakav kakva je i osoba koja nosi vrata na čelu. Svaki level je svijet za sebe.
Likovi su raznovrsni i smiješni, ovdje upoznajete svoju cijelu obitelj, cirkus totalni a protagonisti mogu biti i baka i djed! Naravno malo senilni, ali zato će desetogodišnjak ispraviti situaciju.
Aj zamisli lika:
Borba je slaba, ok, imate skillove pa možete poraziti neprijatelja na razne načine, najbolje ih zapalit pa trčiš u krug i čekaš dok se svi ne zapale, ili uzmeš nešto što neprijatelj baca pa s tim pogodiš drugog neprijatelja i sl. Razne su mogućnosti ali mali izbor neprijatelja. Oni su tu samo zato da se malo zagriju prsti od skakanja i lutanja. Većina levela ima svog bossa koji su sasvim različiti. Nitko ne koristi istu tehniku napada i tu se treba prilagodit. Igra ima i mod koji ti daje besmrtnost i kao takav možeš igrat. Ovo je baš za one koji se žele koncentrirat na svijet oko sebe.
I da, 1300 sličica za pokupiti, nije malo ali je zanimljivo. Kako su ih samo vješto sakrili sve.
Super su boje (op.a. daltonizam ruuules)
Svijet malog Rasputina.
To je ono gdje je ova igra tako velika. Ako se sjećate svjetova iz jedinice ove ćete još više zapamtiti.
Ni jedan nije ni sličan prethodnom i svaki ima svoje novosti stoga igra ne dosađuje do zadnje animacije. Od uvrnutih likova, do prepreka koje ne znate savladati dok vam ne klikne, preko hrpe stari koje morate skupljati i naravno torbica bez ključa koje plaću za pomoć.
A Raz je baš kao pravi super junak, dobar dječačić, otvorenog srca i na pomoć svima. Ne bune ga komentari koje skuplja putem već hrabro korača naprijed otkrivajući u sebi velikog čovjeka za kojeg nije ni znao da posjeduje. Tim putem Raz dobija mogućnosti koje mu otvaraju neke nove poglede na prelaženje određenog levela. Pa onda nove. Pa nove, pa nove i tako do kraja. Tako da se cijelo vrijeme morate adaptirati na nove mogućnosti i onome što one omogućuju.
Ništa u igri nije teško, ništa nije da vam se neće dat napraviti, sve je logično samo treba koristiti mozak. Da, mozak kao glavnu stvar kroz koju se proteže igra, ipak je ovo psihonaut a ne fizionaut.
Perspektiva se mijenja par puta u igri:
Glazba je ugodna, tu se moglo više napraviti, nije nešto što ostaje u sjećanju, ali ne smeta, doprinosi atmosferi i to je to. Ističe se voice acting koji je savršeno napravljen, primjer; kada prođeš neki teži dio Raz komentira kako je bilo teško ili te priprema za sljedeći skok ili item za pokupiti. Igra nema malog suputnika koji putuje uz tebe kao sve igre u zadnje vrijeme jer igri to ne treba jer nije dosadna bez malog suputnika.
Zašto je igra tako posebna, da ne kažem najbolja u zadnjih par godina što sam igrao?
Lik malo igra šah sa štakorom, i gubi:
Pa to je samo običan starog kova platformer?!
Igra je probudila u meni žar igranja, podsjetila me na stare dane kada se samo igralo, po cijele dane, kada se igra prelazila u dva dana, pa u dva dana druga i tako redom. I onda u to vrijeme SVEIGRANJA opet nešto izdvoji Psychonauts od ostalih igara. Isto tako je bilo i sa Okamijem, al to je za drugu priču.
Što je to?
To je onaj osjećaj kad se ujutro probudiš i samo ti je bitno da igraš, odeš nervozan spavat i dižeš se ranije samo da bi igrao. I to platformera. Kakva moć, kakva dosljednost, kakav paketić Mercy čokoladica koje se dijele od onih starih prokušanih do novih okusa koji su ti isto fini. Sve paše i zove na još.
Kad završiš igru odeš na web i na yt i pogledaš još sve što ima veze sa igrom, jer te zanima tko je radio kako je radio itd.
Postoje stvari u životu koje obilježe jednu eru i po njima je pamtiš.
Postoje igre koje još uvijek mogu probuditi u čovjeku osjećaj uživanja baš kao nekada, nekada kad je sve bilo zelenije i zrak je bio čišći. Neke osjećaje kao djetinjstvo. Najbolje čovjekovo doba.
Ponekad, čisto zadovoljstvo i golemi uspjeh dolazi iz najmanjih stvari u životu, ono može biti i jedna mala videoigra.
Poruka iz same igre - Peace svima!
Konačna ocjena za ovo malo remekdjelo
93/100
p.s. preporuka za izvrsnog platformera, žanr koji izumire.
