Deadwalker pišu ti na Facebooku od FFA da igraš Fortnite i kallofđuti + sigurno si frustriran.
Slažem se s drugim dijelom.
Pročita sam komentare. Neću lagat. Da sam znao da je ovako zabavno, ne bi se toliko dugo ustručavao i gutao svoju kreativnu pljuvačku. Ispljuvao bih mikrofon više nego Mike Skinner na Original Pirate Materialu 2002.
Prije svega: zamisli imat više od dvadeset godina i nazivat se . . . (kreativna stanka) . . . gejmerom. Čooovječeee.
Da ne živim u Splitu, da nebo trenutno ne izgleda kao da koncept oblaka ne postoji i da nije petak, sve i do jednom negativnom komentatoru bi infiltrirao inboks s preporukom da pročitaju "Idiota" Dostojevskog na prijevodu prevelikog Ise Velikanovića. Prvih trideset stranica bi im bilo dovoljno da shvate ono što ja znam već dovoljno dugo (DOVOLJNO DUGO) da me ne zanima što netko misli o "Horizon Zero Dawnu" (čitaj: o ičemu).
Plus veliki plus, saznali bi kolika ljepota se nalazi u riječima: gizdelinski, ututanj, jogunast, sveznadari, uobrazilja, nujan, iznebuha, kvijetizam, koloritan . . . LMAO
P.S.
Mozak mi se skoro zagrcnuo od uzbuđenja na samu ideju da im kažem što mislim o TLOU-u 2 ili da im, ne daj Bože, pošaljem svoju OGROMNU recenziju iste igre koju nikad nikome nisam pokazao niti sam je igdje objavio, a koju sam započeo sa:
Ljudi, nemojmo se pretvarati. Mi vas poznajemo. S druge strane, vi samo mislite da nas poznajete i mislite da mi ne znamo da mi znamo da vi samo mislite da nas poznajete. Prije nego što ljutito, ishitreno i neprecizno ispalite kako je jedan od glavnih razloga što smo The Last of Us Part II dodijelili dvije zvjezdice (od četiri moguće), zato što samo (i isključivo) slušamo ovo (The Blue Hearts - Tsuki no Bakugekiki :link🙂 ili ovo (Mai Kuraki - Delicious Way :link🙂 -- NIJE ISTINA. Ono što želimo reći je: ako mislite da smo The Last of Us Part II dodijelili dvije zvjezdice (od četiri moguće) samo zato što nije japanska igra . . . ne možete biti više u krivu ni da kosi toranj u Pisi padne, a vi onda s obje noge stanete na njega. (Samo pročitajte našu recenziju za Red Dead Redemption II.) Također, ponekad, mi ovdje na Fukubukuro-u (i kad kažem mi, zapravo mislim JA (naime, ovo je moj blog, i ja jedini pišem na njemu; zasada (ne isključujem mogućnost da mi netko od vas vjernih pratitelja ne pokaže i pošalje svoje primjere ingeniozno napisanih kritika video igara (zapravo uopće ne mora biti riječ o video igrama (lol) na ljetopispticenavijalice@outlook.com ili putem Twittera (moji DM-ovi su otvoreni; samo me morate pronaći na Twitteru; sretno s tim!) i da mi se tako pridruži na najvrućem blogu ovog milenija))) slušamo i ovo (The Stone Roses - Breaking Into Heaven :link: (u vremenskim intervalima od ni manje ni više nego . . . nekoliko dana . . . bez prestanka (također, mi ne spavamo))) ili ovo (Neutral Milk Hotel - Holland, 1945 :link: (također napominjemo da nam u nijednom trenutku naših hektičnih i uzavrelih života nije bio potreban nekakav Pitchfork da nam potvrdi da je In the Aeroplane Over the Sea 10/10 album; mi smo znali) . . . a možda (i to nećemo potvrditi niti opovrgnuti ako nas pitate) smo imali i sestru čiju smo glazbenu kazetu Slintovog Spiderlanda ranih dvijetisućitih izlizali toliko jako da nam se ovo trenutačno bjesomučno lizanje Nestleovog 470g sladoleda s okusom posoljene karamele u udarničkom pokušaju da se ne otopi dok ne završimo uvod ove recenzije čini puno više nevino nego naivno. Mi nismo naivni. Nikad.
Ono što želimo reći je: Mi znamo stvari. (Nikada nećete znati niti razumjeti kolika snaga leži u obraćanju prvog lica jednine u prvom licu množine, žao mi je.) Također, ne želimo vas lagati.
Ponekad sudjelujemo u maratonskim, znojnim, ventilatorima potpomognutim tantričkim seksualnim avanturama od nekoliko desetaka sati na našim ljubavnim tepisima u boji Gorgona Heapa iz Muppet Showa. Mi živimo život kako želimo, ne kako mislimo da trebamo živjeti, pogotovo ne kako vi mislite da trebamo živjeti naš život. Ponekad eksiramo energetske napitke dok se tuširamo (Coca Cola Energy Drink shoutout (ponavljam: Coca Cola, ljetopispticenavijalice@outlook.com)). Također, ako sutra umremo (i dalje smo premladi za to), iza nas će ostati više od tisuću video igara koje smo odigrali. A to smo bili u mogućnosti napraviti jer već dvadeset godina odigramo minimalno pedeset igara godišnje. Također se trudimo pogledati barem jedan film dnevno i, još više od svega toga, trudimo se pročitati barem dvije knjige tjedno.
Zapravo smo bili usred sredine te velike debitantske narančaste knjige velikog Thomasa Pynchona, izgubili smo naše petke, pretvorili smo subotu u novu nedjelju, i u vremenu kad se naši klima uređaji napokon čuju glasnije od naših Playstation četvorki, skužili smo da ne želimo napisati recenziju za The Last of Us Part II -- mi moramo napisati recenziju za The Last of Us Part II. Iako, ako u potpunosti moram biti iskren prema vama . . . mali dio mene (što automatski isključuje moj penis!) je i dalje neodlučan, jer . . . jednostavno rečeno: ne volim The Last of Us Part II da bi ga detaljno secirao, a ne mrzim ga dovoljno da bi se pretvarao da ga volim. The Last of Us Part II tako jednostavno samo postoji. I to je sve. To je recenzija. Slobodni ste.
Naravno da ne.
CHAPTER I.
Ljudi bi nabavili oružje. Ili za mene ili za sebe. Ili za oboje.
P.P.S.
Pravda za Wekyja (ozbiljno).
P.P.P.S.
c ya!
