Imam već neko vrijeme na pameti ovu misao pa da je podijelim - uglavnom, ne znam kako tko prati / redovito igra moderne AAA naslove, al' sve izraženiji problem je pretvaranje svega u zbilja prelagane plitke akcijske avanture.
Dovoljno je krenuti od Fallouta 4 koji naspram prethodnika jedva ima veze s RPG-om. Zatim je tu jedan Batman: Arkham Knight kojeg trenutno prelazim i koji je također naspram prethodnika smiješno pojednostavljen (čak za okvire žanra kojem pripada). Opraštaju se naveliko greške igrača, health se napuni nakon svake bitke, batmobile je neuništiv tenk. Zatim je tu Witcher 3 gdje realno jedino možeš umrijeti na početku igre dok još nemaš nikakav gear, kasnije se sve ubija u 2-3 zamaha mačem gdje je čak nemoguće umrijeti u borbi s Wild Huntom. Dragon Age: Inquisition je također primjer zbilja jednostavnog RPG-a kojeg jedino spašava još party gameplay pa tu i tamo treba malo taktizirati, iako je recimo također zadnja boss borba ultimativno lagana. Assassin's Creed igre odavno su samoigrivi filmovi, dok MMO-ovi tipa The Old Republic ili Guild Wars 2 su čisti grind bez trunke izazova.

Nezz, postaje to sve opako frustrirajuće. Izuzev Souls igara i simulacija vožnji, ovo sve ostalo je toliko pristupačno da se čovjek osjeća uvrijeđenim dok gleda paljenje tutoriala za rotiranje kamere. Nisam valjda jedini koji to primjećuje.

(neda mi se pisati ništa konkretnije od ovoga, valjda je jasno na što ciljam).

Posto uz zenu i dvoje djece vremena za igranje imam na kapaljku iskreno to mi cak i pase. Ne sjecam se kad sam zadnji put igru pokrenuo na nekoj drugoj tezini od normal. Ali slazem se s tobom u potpunosti. Pojednostavljeno je da bi se privuklo sto vise igraca zarada je ipak na prvom mjestu.

Bas sam zapoceo igrat spomenuti fallout 4 ,fođem do prvog grada i vec imam odijelo tenka,7 puski ,5 pistolja 200 metaka..dok recimo u fallout 3 sam dobar dio igre prolazio s nekom macetom i 3 metka u pistolju,suljao se izbjegavao mrak i slicne stvari..da se razumijemo nemam vremena ni zivaca za teske igre,al isto tako nevolim kad je sve na pladnju...

Slažem se sa većinom napisanim, prvo sam mislio da sam ja stekao godinama posebne skillse kad sve izazove većinom rješavam bez pola muke, da bih instalirao Mega Man kolekciju/Ghost&Goblins prije par mjeseci i dobio po guzici na prvom levelu.

Dok sa druge strane prije par mjeseci instalirao Shovel Knight, odugovlačeći sa igranjem dok ne budem psihički najspremniji da se upustim u još jednu razvikanu platformersku avanturu jer je a glasu kao Souls serijal u 2d, da bih pola igre prešao sa dvije smrti maksimalno.
Ali to je čisto da navedem razliku kojom ja ove novije igre rješavam. Čak i novi Metal Gear mi nije pružio onakvo lomljenje gamepada (iako je imao teških momenata) kao što dan danas lomim pri bitci Raidena sa hrpom Rayeva na European Extreme gdje se traži maksimalna koncentracija i koordinacija tijela sa umom.
Više sam lomio gamepad od bijesa što ne mogu stići fultonati sva vozila na sto strana odjednom nego što je to frustracija od težine.

Assassins Creed da ne spominjem, davno sam odustao od tog serijala, ista stvar sa Far Cry i ostalim modernim shooterima.

Opet, zadnji put stvarno da pamtim frustraciju sa fps-om je Killzone 2. Ali i gušt kad rješiš "bossa" je neponovljiv.

Još jedan primjer ovaj zadnji DmC koji je smiješno lagan kad se poredi sa prošlim dijelovima. Pojednostavljenost na max.

-----------------

Onda jeste primjetili kako su 3d platformeri, ali oni hardcore skroz isčezli. Također nedostatak nekih kompleksnih zagonetki u igri me razočarava iz dana u dan. Kad će se developeri više vratiti na ono što igru čini igrom, a ne trudeći se iz petnih žila da ih se poredi sa filmovima.
Koliko sam samo čuo u intervjuima sa developerima da su imali recimo dobru zagonetku ili mozgalicu za svoju igru, ali zbog backtrackinga ili odugovlačenja tempa igre nisu htjeli ubaciti...Hell.


Souls igre nisu toliko teške koliko su fer, ali stvarno. Tako i treba biti, takve su bile old school platformerske igre, Castelvania čisti primjer toga.
95% slučajeva sam ja kriv zbog svoje nepažnje. I Souls igre su uspješne jer se drže glavne stvari: "Mi smo igra, ne trudimo se biti film, već smo igra i na tom temelju zasnivamo sve ostalo".

Ne kažem da sve igre trebaju biti takve, ali šteta je da taj "casual" način razmišljanja uzima sve više "maha". A i kako da ne razumijem kad je danas ulaganje u visokobudžetne naslove postalo ogromno, bez problema igra dosegne 100 miliona...
I onda da se izdavači igraju sa težinom...

Dalo bi se o tome pričati danima, više skoro i ne postoji srednje tržište kad se moglo vidjeti neka osrednja igra iliti čista sedmica.

Razlika je u tom što je danas dovoljno napraviti da je igra vizualno lijepa i po tome se danas igre "razlikuju" jedna od druge.
Prije, dok igre nisu bile toliko vizualno atraktivne, trebalo je ubaciti i nešto "mesa u burek", danas je sve površno jer su, na kraju krajeva i ljudi postali površni...

Praise FromSoftware. Ne znam ja sta ti ljudi rade ali sa novim Bloodborne DLCom su (IMO) stvorili najtezi dio u bilo kojoj souls igri. Al to nije napuhana tezina vec im je svaka igra savrseno pogodjena sa gameplay strane. Sad je gaming totalno mainstream i izdavaci trose milijune i ogroman je rizik. Nije kao nekad da je izrada jeftinija pa si mogu priustit experimentiranje a i znalo se da gameri vole teze igre. Hell, jos veci je problem sto zbog toga imamo i sve manje originalne naslove. Zato svaka igra danas mora imat tutorial kako okrenut kameru. Izdavaci zele sto vise prodanih komada i svaka igra mora biti napravljena kao da si prvi put uzeo gamepad u ruke. Ljudi su glupi. Ne bi vjerovali zbog kakvih se banalnih stvari odustaje od igara. Meni je gust nekad bilo naucit posebne kontrole recimo mgs2 u kojem ciljas sa vise od jedne tipke a za napredne kontrole si morao bas naucit kombinacije. Danas su klinci razmazeni sa automatskim kontrolama i autopilot gamingom.

Nazalost tak je to. Lupas po kocki i tvoj lik skace sam od neprijatelja do neprijatelja i rastura ih. Quick time eventi u igrama gdje ih ne treba bit.

Nazalost tak je stvar i kod novih windowsa
Sam instalirava update i restarta sam ko da sam ja idiot pa to ne znam napravit sam

Šta je to kežuel ekipa? Danas je gaming na tolikoj razini da se za svaki tip osobe da naći igra/tip igre koji će joj odgovarati. Takozvana kežuel ekipa se vjerojatno drži provjerene formule i samo svake godine kupi novu iteraciju. Ljudi koji će kupiti F4 su vjerojatno isti koji će kupiti i W3 i većinu drugih RPG-ova, a na koncu će godišnje odigrati 15-20 igara, što s obzirom na današnja trajanja igara nije mala stvar. Odjednom ti ljudi više ne spadaju u kežuel ekipu.

I baš mislim da većina ljudi koji se vole igrati ne vole pojednostavljene igre, već vole streamlajnane igre. Razlika je u tome šta streamlineana igra nije nužno poglupljena, već prati nekakve trendove modernog dizajna igara. Razlog zašto je Souls serijal neočekivano popularan je baš zato šta je igra izazovna i traži od igrača nekakav trud, ali nema dizajn igre iz 1995. Jednostavan i jasan UI, jednostavan i pregledan inventory, lijepa grafika i animacije, svega 3-4 tipke za koristiti cijelu igru i sve to rezultira da nakon dvije minute igre već znaš šta mu je raditi i kako. I tu je igra već uspjela jer je dala igraču potrebne alate u niti 5 minuti igre i ostatak vremena je proveden koristeći te jednostavne alate za prolaz često nevjerojatnih prepreka. Nema čitanja codexa i manuala od 5 strana, nema neprekidnih i dugih razgovora i cutscena, samo deri.

Početni dojam je vjerojatno najbitnija stvar kod ocjenjivanja igara i ako prosječnom igraču igra u prvih pola sata ode nauštrb intuicije dovoljan broj puta, vjerojatno će je ugasiti. Razmislite zašto Skyrim počinje kako počinje: vozikanje u kolima gdje igrač može osjetiti kretnje kamere i razgledati divotu prirode u niti minut igre, ubrzo nakon pokušaj pogubljenja i dolazak zmaja koji bi trebao probuditi neku intrigu, i već nakon toga igrač dobije kontrolu nad likom, mora bježati, obraniti se i u nekih 10ak minuti (iako bi po meni uvod još kraći trebao biti) imaš dovoljno znanja za vjerojatno proći pola igre.
Nakon što se osigura da igrač nije odustao u prvih pola sata, e onda polako i jednako intuitivno i efikasno je potrebno igrača hraniti novim saznanjima. Taman mu dati vremena da se osjeća ugodno s dosad naučenim i da bi mogao polako tražiti još.

Možda zvuči smiješno i kao da se radi s djetetom, ali da ja imam game studio tako bi se prema igraču odnosio. Jer kad igrač uđe u flow igre, kad počne savladavati mehanike, kad ih počne koristiti za rješavanje problema za koje možda u startu nisu ni zamišljene, može mu se najkompleksniji sustav na svijetu ugurati u igru i progutati će ga kao ništa jer je dovoljno ufilman u svijet.
Drugi je problem što bi većina devova ostala na tome i pogubila se do kraja igre jer ne bi znala kako igrača držati zainteresiranim do kraja.

Prije 20 godina gaming je bio ništa naspram ovome danas. Izbor igara je bio manji, ljudi nisu znali za bolje jer se informacije nisu ovako brutalno brzo mogle dijeliti po svijetu i ako bi dobio neigrivi drek od igre gutao si ga jer si mislio da tako treba biti. Danas su igrači razmaženi (s pravom) jer znaju da se može bolje. Ako mi se ne svidi kontrola lika u rekordno brzom vremenu, odustajem i idem dalje jer znam da ima toliki broj sličnih igara, da su saleovi svaki dan skoro i da mogu naći 3 alternative u tjedan dana. Prije bi se možda morao načekati za alternativu cijelu godinu, ali srećom sad nije tako.

Malo sam skrenuo s teme , ali,  poanta svega ovoga je bila da devovi znaju da je konkurencija nikad jača i da se treba maksimalno udovoljiti igraču da bi igri dao priliku jer će u suprotnom to učiniti neka druga firma/igra i bye bye. Problem je što ne znaju (jer nije lako) polako uvući igrača pa mu davati nove informacije kako treba, nego je ili stagniranje nakon prvih 2 sata igre, ili bombardiranje wall of textovima, mehanikama i sub inventorijima da ti dođe rađe neku knjigu s faksa uzeti pa barem učiniti čitanje korisnim.

P.S: Jebote nema topica gdje ne možeš ugurati Souls serijal kao dobar primjer

TLDR: Lakše je mash square to win napraviti, nego smisleno obogatiti igrača saznanjima iz igre.

Ja nikad neću zaboravit svoj križni put kada sam igrao vanilla Diablo 3. Pogotovo na većim težinama. Pojedine lokacije i bossevi su zahtjevali viče truda i pokušaja od bilo koje igre koju sam igrao. Nas 4 u partyu smo ginuli samo tako! A onaj osjećaj postignuća kada napokon uspijemo ubiti bossa je bio neprocjenjiv. Deremo se na headset i prepričavamo kako je eventualno netko kiksao u fightu i kako je Chono beskoristan u damage dealtu 

Praise FromSoftware.
Joj kad se sjetim kad sam prvi put počeo Demon's nakon silne hvale koju je dobio (strah me reći koliko sam put u Boletariji dobio po guzici od Red Eye Knighta ). Komentarisanje sa drugom viperom istovremeno...
Neprocjenjivo. Neke se stvari ne mogu kupiti novcem, za sve ostalo tu je FromSoftware.

Ne kažem da sve igre trebaju biti takve, ali šteta je da taj "casual" način razmišljanja uzima sve više "maha". A i kako da ne razumijem kad je danas ulaganje u visokobudžetne naslove postalo ogromno, bez problema igra dosegne 100 miliona...
I onda da se izdavači igraju sa težinom...

Dalo bi se o tome pričati danima, više skoro i ne postoji srednje tržište kad se moglo vidjeti neka osrednja igra iliti čista sedmica.
Nije to toliko stvar casual načina razmišljanja, ne mora svaka igra biti hardcore roba.
Iritira me samo podcjenjivanje igraće publike - čak kada je igraća mehanika dobro postavljena, totalno se minimizira damage mobova da slučajno igrač ne bi previše ginuo. Najbolji su mi primjer mmo-ovi - dok je nekada grupica mobova bila solidan izazov, danas je to jednostavno stvar grinda s 0 izazova. Badava mi onda dobro razrađen gameplay ako te igra ne tjera da ga koristiš. Najbolji je slučaj Witcher 3 - svi pričaju o tome kako igra nudi brdo opcija, a zapravo nisi prisiljen ništa koristiti budući da je uz spam fast attacka moguće sve ubiti.
Prije cca 10 godina, easy je bio easy, a hard zbilja hard. Danas uopće ne pomišljam stavljati ispod harda ako želim iz igre izvući bilo kakav izazov.

Evo dok nisam zaboravio napisati, baš sjedim u sobi i cimer do mene instalirao sebi MW2 i igra igru.
Čovjek ne igra igre, tj. vrlo rijetko.

I iskoristim priliku da ga pitam šta mu se sviđa kod te igre.

Tri stvari:

1) Regenirajuće zdravlje
2)Ne mora daleko "lutati", odnosno linearnost.
3)I da se poslužim njegovim riječima: "Ne vraća puno nazad" odnosno checkpoint sistem 

Mene to nesmeta.Cesto umiranje mi ogadi igru tako da vise volim kontinuitet u gameplayu.Ono sta mi se u unchartedu desavalo je frustrirajuce.Umrijet desetak puta i jos zacinjeno checkpoint loadom..fuuj!! Ne volim ni onaj easy bas kad protivnik stoji ko dekoracija i pukne 2 metka u mene ali cim manje "blody screena" po ekranu to bolje.
Jer bez obzira na tezinu nikad ne speed runam.Uvijek imam isti tempo

Evo dok nisam zaboravio napisati, baš sjedim u sobi i cimer do mene instalirao sebi MW2 i igra igru.
Čovjek ne igra igre, tj. vrlo rijetko.

I iskoristim priliku da ga pitam šta mu se sviđa kod te igre.

Tri stvari:

1) Regenirajuće zdravlje
2)Ne mora daleko "lutati", odnosno linearnost.
3)I da se poslužim njegovim riječima: "Ne vraća puno nazad" odnosno checkpoint sistem 
Poanta je da on, kako si rekao, vrlo rijetko igra igre. I ja sam se ložio na CoD 2 prije 10 godina, ali u međuvremenu sam takvih igara odigrao 20 pa su mi se počele gadit. Nek ti cimera odigra svaki COD i BF, plus još neki MOH i pitaj ga jel mu se opet iste stvari sviđaju

1) Regenirajuće zdravlje
2)Ne mora daleko "lutati", odnosno linearnost.
3)I da se poslužim njegovim riječima: "Ne vraća puno nazad" odnosno checkpoint sistem 
Ovo treće i ja volim. Nema mi ništa gore nego kad me igra vraća pola sata unazad, još pogotovo na težim dijelovima koje triba više puta prolazit.

Šta se težine tiče, volim da je dovoljno teško da se moram skoncentrirat, a ne da mogu igrat, pričat na mobitel i gledat tv bez da umrem. Ali zato kad se skoncentriram, da nema puno problema osim možda na kojem bossu ako ih ima. Ne podnosim frustrirajuće teške igre di moram 15 puta ponavljat fight dok napokon ne uspijem. Ali jbg valjda zato postoje težine, onda easy ima da bude easy i hard da bude hard. Ako ima Suicidal ili tako nešto triba da se poželiš ubit.

Šta se tiče izbacivanja opcija i RPG elemenata, osobno mi rijetko smeta jer volim npr. hibride FPS-a/TPS-a i RPG-a. Šta ću, to mi je najdraži žanr. Ali onda ima da se tako i reklamiraju, a ne da ih se naziva čistokrvnim RPG-om.

Osim tih par elemenata, igre generalno nisu jednostavno. Imaju puno više sadržaja i mogućnosti nego ikad.
Dobije se privid jednostavnosti jer za razliku od nekad, kontrole i gameplay mehanika više nisu kompletno smeće.

Npr. usporedi Syphon Filter i Uncharted. Syphon se činio teži i zahtjevniji jer su kontrole bile fakat kompletan trainwrack iz današnje perspektive. Moraš prvo držati R1 za ciljanje, onda naciljati s analogom koji je beskonačno neprecizan, onda strelicama za fino ugađanje, onda imaš loše tank kontrole. Izgubiš pola života samo na loše kretanje i ciljanje.

Uncharted ima sve fino fluidno, još i odličan cover sustav, bacanje bombi natrag, melee borbu kad je protivnik preblizu što prije nije bila mogućnost. Jednostavno su kontrole i gameplay odlični, pa se automatski pretpostavi da je igra banalnija.

Što se tiče regeneracije zdravlja i checkpointa, stvar je sljedeća.

Regeneracija zdravlja je ubačena zbog kontinuiteta gameplaya, baš kako kaže marksman. Recimo Return to Castle Wolfenstein ili Medal of Honor. Dogodilo bi se to da si na pola razine izgubio pola healtha i sjetio se da nisi pokupio prvu pomoć na početku razine. Onda si backtrackao pet minuta da bi ti iduća dionica bila lakša zbog punog healtha. Kako bi uklonili nepotreban backtrack i učinili igre kontinuiranim slijedom, ubacili su regeneraciju healtha i sve je postalo puno finije iskustvo. Zbog toga su se stare igre činile i dužima. Sjeti se samo onih ultra-sporo-punjujućih kanti za health i armor iz Jedi Knighta. Bokte.

Što se tiče checkpointa, opet se sjeti PC igara iz ere prije checkpointova. Još je bilo gore. Borba-quick save-borba-quick save-borba-quick save. Sve je bilo pomalo iritantno jer si stalno klikao po F5.

Borba-quick save-... jos je i super naspram mogućnosti snimanja usred borbe... Slažem se, check points su i meni važni za balans izazova, inače se razvodni do besmisla.