themarko
Izrael je više puta kroz povijest ponudio suživot kroz model dviju država i pristajao na granice koje su u okvirima ili bliske onima iz Rezolucije 181. Unatoč tim pokušajima, palestinsko vodstvo prijedloge je redovito odbijalo, bez da je ikada ponudilo vlastitu, konstruktivnu alternativu koja uključuje miran suživot. Za razliku od Izraela, palestinska strana u više je navrata pokazala da im nije cilj mir i rješenje s dvije države, nego potpuno istrebljenje Izraela.
Već 1947., kada je donesena Rezolucija 181 kojom se predlagala podjela na židovsku i palestinsku državu, židovska je strana tu podjelu prihvatila, dok su je arapski lideri kategorički odbili. U trenutku proglašenja države, Izrael (koji je tada bio unutar teritorija definiranih Rezolucijom 181) istog dana vojno napadaju Egipat, Jordan, Sirija, Libanon i Irak, s ciljem da spriječe stvaranje židovske države i da je izbrišu s karte.
Godine 2000., na sastanku u Camp Davidu, Izrael je ponudio gotovo cijelu Zapadnu obalu, pojas Gaze i Istočni Jeruzalem kao glavni grad buduće palestinske države. Arafat je taj prijedlog odbio bez da je dao ijedan protuprijedlog.
Godine 2008., izraelski premijer Ehud Olmert ponudio je još više, uključujući teritorijalne kompenzacije, Istočni Jeruzalem i međunarodni nadzor nad svetim mjestima. I taj je prijedlog odbijen.
Do danas nijedan izraelski prijedlog za rješenje s dvije države nije prihvaćen od strane palestinskog vodstva. Rješenja koja su uključivala gotovo cijelu Zapadnu obalu, Istočni Jeruzalem i teritorijalne kompenzacije bila su odbijena bez ikakvog protuprijedloga. U takvim okolnostima, širenje izraelskog utjecaja na terenu ne može se promatrati izolirano od političkog i sigurnosnog konteksta.
Također, nije realno očekivati da se Izrael i danas drži granica iz Rezolucije 181 koje nikada nisu zaživjele u praksi. Te su granice izgubile svaku političku i pravnu relevantnost onog trenutka kada su ih arapske zemlje odbile i umjesto političkog dijaloga pokrenule rat.
Godine 1967., Izrael se našao okružen vojnim snagama Egipta, Sirije i Jordana koje su se spremale za napad, uz blokadu Tiranskog tjesnaca i pozive na uništenje židovske države. U tzv. Šestodnevnom ratu Izrael je pokrenuo preventivni udar i zauzeo Gazu, Sinaj, Zapadnu obalu, Istočni Jeruzalem i Golansku visoravan. Nije riječ o "osvajanju radi širenja", nego o obrambenoj reakciji na egzistencijalnu prijetnju.
U godinama nakon toga, Izrael je više puta bio spreman povući se s tih teritorija u zamjenu za mir i priznanje, uključujući i 2000. i 2008. kad su ponuđene gotovo sve zauzete teritorije, uključujući Istočni Jeruzalem. No palestinska strana to nije prihvatila.
Također, izraelsko jednostrano povlačenje iz Gaze 2005. i posljedice toga (tisuće raketa na civilna područja) dodatno su učvrstile sigurnosni refleks Izraela. S obzirom na sve, nije realno očekivati da se država Izrael danas vrati na granice koje su se u prošlosti pokazale kao vojno neodržive i strateški rizične.
