Video igre ne poznaju granice. One nam pružaju ruke i uvlače nas u svoje svjetove, ostavljajući iza nas svo sivilo svakidašnjeg života. Barem na trenutak, naše brige nestaju. Barem na trenutak, zaboravljamo tko smo. Počinjemo ispočetka, možda na nekom boljem i ljepšem mjestu, prepuni ushićenja i znatiželje. Osjećajima koje smo možda nekoć davno izgubili, još kao djeca. Vraćamo se u vremena kada smo na sve gledali širom otvorenih očiju i upirali prstom, na što bi nam naši stariji odgovorili nešto u stilu: "Pa to je samo...". Kako je to "samo"...? Pogledaj, pa ovo je nevjerojatno! Kako možete prolaziti pored i pritom ne ispustiti niti smiješak? Što se dogodilo?

Kako život ide, dosta ljudi izgubi takav, rekao bih "dječji" pogled na svijet. Nije lako uvijek se radovati svakoj sitnici i vidjeti ljepotu i u najmanjim stvarima. No zato imamo ovaj predivan novi medij koji nam omogućuje da probudimo te osjećaje još jednom.



Pogledaj to nebo, te boje! Pogledaj samo travu kako lijepo vijori, a tek jesenje krošnje! Vidi kako potok lijepo žubori, čak se čuje i cvrkut ptica! Pogledaj te detaljne tekstu... Ah nema veze, primijetio sam Wii remote u rukama.


Igre pružaju nešto više, nešto što nam u stvarnom svijetu nedostaje. One zadovoljavaju neke naše potrebe koje inače ne bi mogle biti lako ispunjene. Daju nam osjećaj življenja punim plućima, potpune angažiranosti i fokusiranosti u svakom trenutku. Pružaju uzbudljive izazove i redovite nagrade. Ukratko, svatko u njima može naći nešto za sebe. Bilo to želja za natjecanjem, zajedničko druženje, bijeg od stvarnosti, osjećaj produktivnosti i napretka, kratka zabava za ispuniti vrijeme ili pak uživanje u samoj atmosferi veličanstveno kreiranih svjetova.

Osobno, sve od navedenoga je ono što me privlači ovom mediju, no ipak, upravo ovo zadnje je ono što me najviše za njih drži, i vjerujem da nisam jedini. Poput filma mogu ih proživljavati, no za razliku od njega, nude mi novu dimenziju. Slobodno kretanje i istraživanje - interaktivnost. Kako vrijeme ide i priče su prikazane "filmskije", svjetovi su ljepši i veći nego ikad, dakle prostora za zabavu je još više.

Volim dobru atmosferu, volim zanimljive likove koje pratim kroz njihov dio života, volim kada mi priča, skupa s glazbom i vizualima potakne neke emocije.

Nešto što ne mogu toliko često dobiti iz drugih multimedijskih sadržaja (izuzev ponekih serija) je trajanje mojeg odnosa s njima. Pri tome mislim na sljedeće. Ako odaberem neku veću "open-world" igru, ona može trajati satima i satima dok ju ne dovršim. To znači da ju sigurno neću prijeći tijekom jedne sesije. Ne, ona će biti dio mog svakodnevnog života danima, tjednima. Igrati ću ju u manjim porcijama svaki dan te će mi se ona vjerojatno kretati mislima ostatak dana tijekom tog cijelog perioda. Razmišljati ću o onom novom neistraženom području koje sam vidio s druge strane podnožja planine, ili kako ću riješiti određeni zadatak, ili, pun euforije vrtiti u glavi sve moguće opcije i pokušati se odlučiti kojim smjerom krenuti, te potom jedva doći doma i uroniti u nju i pustiti se da me nosi. Ne znam za ostale, no za mene to kreira osjećaj da u njenom svijetu živim duže vrijeme, njen sam stanovnik i ona je dio mene, što znači da kada jednom dođem do kraja, ona mi zna ostaviti jači utisak od ostalih medija. Sigurno ste barem jednom osjetili taj osjećaj nekakve ispraznosti, tuge, kao da vas je napustio prijatelj. Vjerojatno ste i dobili želju da počnete ispočetka, ili ste osjetili grižnju savjest što niste igrali sporije, istraživali više, nego ste umjesto toga jurili glavnom linijom pritom ne gledajući sa strana - tko zna tko je i što prošlo pored vas, a da niste ni primijetili. Kakva su vas nova iskustva čekala, u obliku side questa ili nekom drugom, a da ste ih tako olako odbacili, možda, jer "nemate vremena", ili ste bili previše nestrpljivi. Dala bi se povući filozofska paralela sa stvarnim životom, ali ovo nije tema za to. Ah, sada je došao kraj i vidjeli ste da ste prošli samo 42(0 sličica:) % igre.

Naravno, to je još uvijek "samo" igra i uvijek ju mogu pokrenuti ponovno te krenuti ispočetka. Ali meni osobno to nikad nije isto. Jedan sam od onih, (pritom sam svjestan da sam manjina i ne bih želio povesti nekakvu raspravu oko toga, jer ionako nije toliko važno), koji ne vole prelaziti igre više puta. Probao sam, ali to mi jednostavno nije bilo "to". Razlog leži u tome što za tu igru imam vezane određene emocije i sjećanja, jer sam ju igrao u određenom životnom periodu, u određenom godišnjem dobu i proživio sam ju na drugačiji način. Kada ju drugi put započnem, sjećanja se vrate, ali se nekad stvarnost zna ne poklapati s njima, ili me pak pukne jača nostalgija pa se ne osjećam dobro. Svoja sjećanja, moje male kapsule u kojima su zapakirani svi zvukovi, mirisi, vizuali i osjećaji - njih ne želim dirati. Jednostavno sam takav. Stoga ću radije okrenuti list, upaliti novu igru i stvoriti nove lijepe uspomene.

"Oh, jesam li ja to maloprije čuo riječ 'kapsule'?" - Da, kapsule. A to me napokon dovodi i do smisla ove teme. "Kapsule" uzmite kako hoćete, ovakve kakve su prikazane u uvodnoj slici ili pak ovakve:



Potpuno je nevažno, to je samo metafora. One su tu da bi Vas i mene odvele na "gaming trip". Mogao sam temu nazvati i "Gaming Gljive" ili "Gaming Prah", ali mi to nekako nije zvučalo dovoljno dobro.

Ili "420 Gaming Marica" amirite?



Khm. Dakle, što je ova tema?

Na ovom mjestu Vi i ja malo ćemo kemijati i kreirati vlastite male "gaming kapsule". Što to znači? Gledajte na to ovako. Vi sigurno imate neke najdraže igre u kojima ste uživali, koje vam nešto više znače u životu od ostalih i koje su vam ostavile lijepe uspomene.

Podijelite vaša iskustva s ostalima. Povedite nas na putovanje. Prikažite nam ljepotu kojoj ste svjedočili. I pokušajte to napraviti na najefikasniji mogući način.

Cilj ove teme je da zajedno proživimo razne igre ponovno ili po prvi put, i to iz perspektive osobe koja je dizajnirala "kapsulu". Da ne duljim, postupak je sljedeći.




PRAVILA:



Svatko ima pravo u svom postu ("kapsuli") prikazati atmosferu iz jedne igre (radi preglednosti). Postovi sadrže različite materijale koji će ostalima pomoći da iskuse određenu atmosferu. Materijali (i još drugih, ako se sjetite) su sljedeći:

1. Video sadržaji
2. Screenshotovi, concept artovi, wallpaperi
3. Soundtrack
3. Tekstovi - Opis vašeg okruženja, raspoloženja, vremena, lokacije te bilo čega ostaloga što bi nam pomoglo razumjeti zašto vam je baš taj događaj ostao u sjećanju.
4. Audio efekti, poput:

Kiše i oluje - http://www.rainymood.com/
Grmljavine, valova, vatre, ptica, ljudske buke i drugih - http://asoftmurmur.com/

5. Ostali materijali iz igara, poput nekih tekstova koji su se u njima mogli pročitati i sl.

Ukoliko se u postu nalaze neki spoileri, jasno ih naglasite i postavite u odgovarajući tag.




PREDLOŽAK:









A sada, moj doprinos, te ujedno i primjer kako bi post trebao izgledati.






The Elder Scrolls III: Morrowind



Bili su to zimski mjeseci, prije 2 godine ako se ne varam. Dani su još uvijek bili kratki. Bio sam, tako nekog... Nikakvog raspoloženja, ne baš toliko depresivnog koliko umrtvljenog, osjećao sam se prazno iznutra. Doduše, to je ono što i depresija jest, no nemojmo više o tome. Nakon određenih obaveza došao bih doma, već je bio sumrak. Sivilo. Ništavilo. I upalio bih Morrowind. Igru koju sam tek tada prvi puta zaigrao, dok je jedini ostali član njene obitelji kojega sam zaigrao bio Skyrim. Očekivao sam puno jer sam shvatio da mi je TES savršen RPG za moj ukus, iako ih prije toga nisam puno igrao - baš zato jer me nisu privukli. Govorilo se da Morrowind grafički nije najbolje ostario i to sam uzeo u obzir, jer inače mi ružne igre ne legnu najbolje. Začudo, kod Morrowinda to uopće nisam osjetio. Odmah me uvukla i zapravo sam ju čak smatrao jako lijepom.

Balmora je bila jedan od prvih gradova koje sam posjetio. Baš sam guštao kad sam dobio svoj mali prostor na tavanu one babe, iako sam joj morao samo pobiti štakore, ali hej! Tavan je prazan i očigledno se baba niti ne može ikada popeti do njega, tako da sam tu dovoljno siguran. Nažalost, količina smeća koje ja kupim u RPG-ovima je grandiozna i uvijek sam krcat, stoga sam se često vraćao pobacati sve što sam skupio u tu malu sobicu.

Kako je vrijeme teklo nije bilo dovoljno mjesta za leći pored toliko oštrih stvari. Pojavila se potreba da se skrasim u nekom ljepšem mjestu. Tijekom daljnjeg igranja dobio sam kuću. I to ne bilo koju, već susjednu. Pravu, veliku kuću na više katova! Ili sam samo ubio njenog vlasnika i uselio se unutra, no to ne mogu potvrditi. Nakon dugih dana prepunih istraživanja i rješavanja questova, vratio bih se u svoj dom u Balmori kako bih prespavao te ispraznio iz džepova 15 velikih sjekira, tridesetak glavica kupusa, 17 magičnih štapova i 3 kile cvijeća i sumnjivih gljiva koje sam nabrao u obližnjoj šumici.

Kako je stvaran život bio stresan, tako je moj boravak u Balmori tijekom kasnih tmurnih popodneva bio opuštajuć. Često bih se uhvatio kako stojim pored onog malog mosta i promatram bogato noćno nebo, koje toliko volim u TES serijalima.

Zamislite se sada ispred moje kuće. Noć je, gradić spava, samo se vide čuvari u daljini kako polagano hodaju ulicama. Kiša je. Vrijeme je da otvorite Rainy mood u drugom tabu te po mogućnosti se zatvorite sami u sobu s ugašenim svijetlima, u potpunoj tišini.

http://www.rainymood.com/

Pustite ovu glazbu.

https://www.youtube.com/watch?v=xULTMMgwLuo

Iako je ova iz "Obliviona", mislim da jako dobro paše pa je ovo isto prijedlog:

https://www.youtube.com/watch?v=2v9K98RzbHI

Svi problemi ovoga svijeta su nepostojeći. Sada sam tu samo ja, sjedim ispred vrata, promatram noćno nebo i malu rijeku ispred sebe. U rukama mi je knjiga. Otvorite neku knjigu i čitajte, ova je kratka pa sam ju zato odabrao.

http://www.uesp.net/wiki/Morrowind-Eater

Za kraj slijede vizuali:





Ovdje se vidi moja kuća.












Nadam se da sam napravio bar donekle dobar "trip", unatoč problemima pronalaženja dovoljno dobrih slika. No to je i ono o čemu sam govorio, igra mi je čak i tada, kad je već bila stara, ostala u takvom sjećanju i sami prizori su mi ostali pospremljeni ljepši nego što su možda bili.

Temu sam probno otvorio na jednom mjestu i vidio da ima potencijala, stoga željno iščekujem Vaše "kapsule".

23 dana kasnije

Prvo da se zahvalim na lijepim riječima iz drugih tema. Sada kada je tema dobila malo veću pozornost možda se polako pokrene, iako u potpunosti razumijem zašto nema postova. Napraviti kapsulu nije nimalo lagan zadatak. Siguran sam da svi imaju lijepa i posebna iskustva u svojoj gaming karijeri, ali možda su detalji već pomalo izblijedjeli, tako da je teško ponovno proživjeti taj ugođaj još jednom te ga kvalitetno prenijeti publici. Ja sam pokušao maksimalno s Morrowindom, ali kada sada čitam, osjećam da još uvijek nisam u potpunosti prenio pravi doživljaj, no i to ima svoje granice.

Razmišljao sam koju bih kapsulu sljedeću mogao napraviti i imam nekoliko igara koje će kad tad ugledati svijetlo dana, ali prije toga slijedi nešto drugo na što sam gotovo zaboravio, a ta mi je igra dugo vremena bila na prvom mjestu po broju uloženih sati.



Team Fortress 2



Nikada neću zaboraviti ovu sliku.

Bila je jedna od prvih predstavnika ove igre, (davne) 2006. ili 2007. godine, i nalazila se u Gameplay časopisu u rubrici o najavi TF2. Tih nekoliko stranica koje su bile njoj posvećene pročitao sam više puta od ijednog drugog teksta od mog prvog Gameplaya do zadnjeg Reboota. Iz nekog razloga bio sam opsjednut njome, vidio sam nešto posebno dok sam šarao pogledom preko tih slika. Spoj fantastično dizajniranih i karakternih likova sa usko specijaliziranim vještinama od kojega je svaki istinski nudio potpuno drugačiji pristup i doživljaj igre, strogo timski orijentiranog gameplaya prepunog različitog sadržaja, prelijepih, rekao bih i ingeniozno dizajniranih mapa, sve to začinjeno dobrim humorom i odličnom glazbom te prikazano kroz krasan cel shading stil jakih boja koji je ogromnoj količini krvi i nasilja dao neku komičnost, tako stvarajući uistinu posebnu individuu u svijetu video igara.


https://www.youtube.com/watch?v=h42d0WHRSck


Često bih maštao o tome kako bi igra izgledala u pokretu kada bih ponovno otvorio njenu stranicu kako bih još jednom pogledao slike. Tada još ni jedna slika nije prikazivala pogled iz igraće perspektive, a ja u to vrijeme nikada nisam čuo za njenog prethodnika, niti sam znao kojega je uopće žanra (što mi je kada sada razmišljam iznimno fascinantno, jer bih pretpostavio da je za najavu negdje moralo pisati da se radi o pucačini iz prvog lica, no ja to valjda nisam vidio). Kako bilo, budući da su ostale slike bile više fotografski kadrirane, ova mi je dala dojam da se radi o pucačini iz TREĆEG lica, iliti TPS-u, stoga sam ju tako i zamišljao. No taj detalj nije toliko bitan kao činjenica da sam ja još od malena bio kreativan te bih, osim crtanja, pisanja i tome sličnih stvari, izrađivao razne stvari od papira, od kojih je dosta bilo vezano za društvene igre. Tako sam jednom, primjera radi, radio na kartaškoj igri u stilu Igre života, jednom sam čak izradio piratsku igru na poteze na dvostranom A4 kockastom papiru gdje su se pokreti bilježili s crticama olovkom, započelo bi se u luci s određenom svotom novca te jurilo gradom i okolnim dućanima u potrazi za posadom, oružjem i povoljnim brodom, nakon čega bi se isplovilo u morska prostranstva na drugoj strani papira, ukratko, tadašnji "Sid Meier's Pirates" prije "Sid Meier's Piratesa", koji se čak jedno vrijeme pokazao jako popularnim u mom razredu. Vjerujem da ste već primijetili kako lagano mogu odlepršati u digresiju, moje isprike. Razlog zašto sam spomenuo društvene igre i igre od papira je zato što sam u iščekivanju Team Fortressa 2, možda pogađate, napravio vlastitu verziju ove igre. Mislim da u to vrijeme nisu bili prikazani svi likovi pa sam neke morao izmišljati, također, nisam znao ni što zapravo svaki od njih radi. Osmislio sam pravila, nacrtao likove, dodao im statistike, izrezao ih u kartice i postavio na veliku mapu podijeljenu u šahovnicu - i tu je bio kraj. Nikada zapravo nije doživjela da ju netko igra, ali barem mi je ublažila iščekivanje igre. Sjetio sam je se nedavno i čak mi je došla misao kako bi bilo fora napraviti modernu 3D top-down online multiplayer pucačinu od nje, no to su samo misli.

No dosta o društvenim igrama od papira, vrijeme je za digitalizaciju (... i što smo još ono rekli? karamarko sličica:).

10. je mjesec 2007. godine i igra je u sklopu "Orange Boxa" vani, a ja svoj PS3 nisam ni imao do 4. mjeseca 2008. prolaze mjeseci i ja igram neke druge "must-play" naslove te je želja za njom pomalo ishlapila. To je bilo negdje i vrijeme kada sam se napokon registrirao na GP forum nakon barem godine dana lurkanja. Oko proljeća 2009. godine počeo sam posjećivati njenu temu i postovi koje sam čitao, sve te silne taktike, rasprave o bugovima i prepričavanja smiješnih "in-game" trenutaka, oživjeli su onaj ugasli plamen u meni i vratile mi želju da ju napokon kupim. "Oh, pa ovo je nevjerojatno! Koliko samo zabave ovi likovi imaju svaki dan!", pomislio sam. No prošlo je već neko vrijeme i govorilo se da se malo smanjio broj igrača, pa tako i sudionika te teme, što me malo zabrinulo. No ipak, nakon mojeg ulaska u temu potaknut sam da ju napokon kupim (još je bila 299,00kn u Algoritmu, aww yiss!).

Mislim da je to bio moj prvi online FPS koji sam u životu zaigrao. Nisam mogao izabrati bolji, am I right? Da, definitivno je to jedna od zahtjevnijih igara i ne može se naučiti preko noći. Daleko od toga. U temi sam priupitao ekipu za savjete za početnike i rečeno mi je od "SilentBobaGP", da na PSN listu dodam "Svinjoida". "Ko je pak taj?". No dobro, dodao sam ga i tek nakon toga saznao da se radi o našem PSPFreaku A.K.A. Frixyu A.K.A. još 15 imena koje sam već zaboravio. Ta dva imena mi nisu izblijedjela iz pamćenja jer sam s njima proveo duuuugo ljeto žareći i paleći prostranstvima TF-a.

Ne mogu zaboraviti moment kada sam prvi put susreo Freaka u gejmu. Rekao mi je pričekam, uključio mikrofon i samo rekao da ga slijedim da mi nešto pokaže. Možete zamisliti kako je meni, koji apsolutno ništa nisam kužio, bilo kad je uzeo uloga Engineera, došao do mrežne ograde u kutu dvorišta na 2Fort mapi, počeo graditi nekakav čudan metalni objekt lupajući po njemu, te kada ga je dovršio, skočio na njega - preko ograde i iza kartona u obliku krave. -"Wow, kako je ovo kul." - pomislio sam.

A onda se promijenio u Pyra i aktivirao bacač plamena tako da je izgledalo kao da krava ima ozbiljnijih probavnih smetnji te joj je posjeta liječniku zagarantirana. "Ovo će biti veličanstvena igra" - rekao sam. "Mogu napraviti da krava prdi vatru, say wuuuuut?!! Sada mi je život potpun."




U nedostatku boljeg screenshota, morati ćete se zadovoljiti s ovim predivnim pixel artom kojega sam skinuo s Tumblra. Ona dva crno-bijela piksela u 2. kvadrantu slike su spomenuta krava, a ove crvene i žute mrlje su Engineer s njegovim izumima.


Ah, to su bila vremena... Imao sam vremena većinu ljeta, igrali bi ujutro, popodne, navečer, probudili se i opet se okupili ujutro i nastavili. Igra je bila zabavna do bola. A želite li čuti što je bilo najbolje od svega? Proveli smo stotine i stotine sati doslovno na dvije mape. 2Fortu i Dustbowlu. Jedna je bila "Capture the flag" mod, a druga neka vrsta današnjega "Dominationa" s ciljem kontrole ključnih područja dok je jedna ekipa branila a druga napadala i napredovala kroz utvrdu. Zbilja, količina taktike je bila zapanjujuća. Isprobao sam praktički svaki položaj Sentry guna, svaku moguću ulogu prolaskom kroz svaki skriveni put ne bih li ispunio svoj cilj. Svjestan sam da će ovdje biti čitatelja koji neće razumijeti o čemu se radi ako počnem bacati neke riječi vezane uz igru pa ću se potruditi to predočiti na lako shvatljiv način.

Zamislite samo taj smijeh kada bih s Pyrom koji ima bacač plamena lagano hodao dugačkim hodnikom i igrao se bezveze ispuštajući vatru, da bi se odjednom ispred mene pojavila vatrena figura kako bespomoćno bježi iza ugla. Bio je to protivnički Spy koji je mogao koristiti nevidljivost, no moja vatra mu je pokvarila planove. Kako se samo mislio prošuljati pored mene!

Kampiranje u ovoj igri je bio način života, nisi bio njab kao u kalodjutiju ako bi pažljivo taktički čekao da se netko upeca. A, ne! Ovdje je to bilo pohvalno, a da ne govorim koliko tek učinkovito i profitabilno. Postojala je klasa Demoman, s kojim sam mogao pobacati mine po cijelom širokom hodniku, podu i zidovima, na koje bi konstantno navirali Scoutovi, najbrža klasa, te bivali razneseni u tisuće komada. I opet, i opet, a ja bih se samo smijao i promatrao ih kroz rupu s gornjeg kata.

Freak je bio specijalist u kampiranju s Engineerom u sobici u podrumu. Malo je reći da sam bio fasciniran njegovim strpljenjem, znalo je proći i po pola sata, a on bi stajao pored svojih Sentrya, povremeno s pištoljem ispucao kakav spolni organ, kakav kukasti križ, pritom pažljivo računajući metke jer su se slike počele brisati dosta rano. Ostatak vremena bi stajao pored i spamao tauntove i plesao. Totalni zen.




Spomenuta soba, zgodna stvar je što se ovdje vidi i malo taktike, brojevi predstavljaju najbolje pozicije za Sentry gunove. Zaboravili su poziciju na stolu, prljavi kežualci, hmpf!


Svaki je lik imao neki svoj standardan gameplay, isto tako, primjerice Sniperi su uvijek stajali na gornjoj terasi i provodili čitavi meč držeći zoom s crvenom točkom na fiksnoj poziciji kako bi pogodili taj "oh sweet sweet" headshot. Medic je mogao liječiti igrače i njegov bi se život uglavnom sastojao od slušanja konstantnog spamanja glasovne komande "Medic! Medic!" drugih igrača. Medicovi su također zaslužili respekt.

Team Fortress 2 je bio brz i agresivan, ali igra je uvijek više bila totalno opuštanje, chill, te su suigrači uvijek bili za zajedničko glupiranje i zabavu. U toj "vanilla" verziji igre, koja na konzolama nikada nije dobila update te je ostala sa svoje 4 mape, od kojih su se uglavnom igrale dvije, bilo je puno bugova i mogle su se izvoditi gluposti poput Skywalka, tj. mogućnosti da se igrači teleportiraju iznad mape, ukoliko se Engineere nije na vrijeme spriječilo da izgrade cijeli sustav, a to je bilo toliko često da je postojala i standardna taktika kako se i "Skywalkerima" suprotstaviti.

Igra je zahtijevala i dobru koordinaciju i preciznost, mislim da nije postajao onaj mali auto-aim na njoj kao kod drugih konzolaških igara, tako da bi nakon malo prakse u TF2, prelazak na Kenjodjutije, Bojna polja i ostale prvolične šutere uglavnom rezultirao apsolutnom dominacijom, dakako i svakako.

Na konzolama, Team Fortress je sve više umirao a završni udarac je dobio prije već više godina kada su servere poharali cheateri koji su potpuno onemogućili normalno igranje. Ono što je TF2 danas na PC-u je u srži i dalje ista igra, no opet, njena brzina je znatno veća te su kontrole drugačije, tako da to nije onaj "pravi" osjećaj koji smo dobili na konzolama, gdje se ipak malo više trebalo misliti glavom. Free-to-play model joj je donio još veću popularnost i dan danas se fantastično drži, s redovitim updateovima i novim šeširima (trejdanje šešira je neka fora danas, kako se vremena mijenjaju!). "U moje vrijeme smo morali golim rukama graditi dispensere i sentrye kako bi preskočili ogradu i glumili prdeću kravu, i to nam je bila sva zabava, ostatak vremena red, rad i disciplina, jedni su zaduženi za kampiranje u maloj sobici, a drugi za prednje redove. A ne danas ko vi mladež, mijenjate pokemone, jugio i šeširiće, vozite kartove i igrate skrivača. Sve je ošlo u tri krasne!..."




Ako nikada niste kao gumena žaba bježali pred ekipom s bacačima plamena i bazukama, ne znam što čekate.


Da, igra danas ima mnoštvo različitih modova koji su nevjerojatno zabavni, prije nekoliko mjeseci sam ju opet malo zaigrao i treba vremena da se uopće nađu klasične mape, sve je prepuno glupavih igrica, ali zabavan chat i pozitivni igrači vraćaju u prošlost i podsjećaju na prošle dane koje sam u slobodno vrijeme provodio s malom ekipom, uživajući u jednom drugačijem svijetu. Potpuno drugačijem.

https://www.youtube.com/watch?v=PDM2qukzKwg

Jao, odlična tema, nula vremena za napraviti kvalitetan post u njoj :( But I will, prvi MGS zaslužuje izdvojiti vrijeme i napraviti ovo.

4 dana kasnije

Zakon ideja za temu dude! Dobro bi mi došao malo odmor od života i opustit se u pisanju atmosfere i mog doživljaja neke igre. Dok imam vremena napisal budem nekaj sigurno!
Excited to see kaj će drugi ljudi pisat! 

7 mjeseci kasnije

Ja ću ovu temu bumpati ne zbog mojeg novog blogposta (nažalost), već iz razloga što u zadnje vrijeme sve više nailazim na postove u kojima se članovi raspisuju o tome kako guštaju u pojedinoj igri, opisujući sve male sitnice koje te igre čine posebnima, ukratko, postove baš prikladne ovoj temi. Budući da mi je takve stvari jako drago pročitati jer me znaju ponekada i natjerati da zaigram nešto novo ili nekoj igri dam drugu šansu, volio bih kad bi ljudi izdvojili malo vremena pa nešto doprinijeli. Makar kopirali svoje postove ovdje, ako ih već niste u mogućnosti malo proširiti i dodati pokoji screenshot ili video, znamo da za ovakvo nešto treba izdvojiti malo više vremena.

Pomozite i meni da nađem volju nešto zaigrati jer već dugo vremena uglavnom samo skidam, odigram pola sata i izbrišem. Ajde, po ovim vrućinama kada manje igrate video igre, više pišite o njima.

THE WITCHER

Kišno je poslijepodne. Sve oko mene je smrt. Ljudi se brane zidovima, granicama misleći da su sigurni, no kuga ne poznaje zidove. Kralj Foltest naredio je karantenu koja je prisilila ljude da ostanu van grada, u okružju Vizime, glavnog grada Temerije. Vođa straže ponudio mi je 200 zlatnika u zamjenu za čišćenje obližnje grobnice. Upravo izlazim iz kavane gdje sam igrom slučaja naišao na prodavača knjiga. Tamo sam pronašao rijedak primjerak knjige koja me može pravilno pripremiti na moj susret s čudovištima. Pripremio sam ulje za mač, napitak za bolji vid u mraku je na vatri i samo što nije spreman. Uskoro ulazim u opasnost, u nepoznato zbog ljudi koji me ne poštuju. Uzimam napitak, odvratan okus, ali korisno. Ustajem se i ulazim u tamu. Čovjek se navikne. No ja nisam čovjek. Ja sam vještac.

Malo dramatičan uvod hehe. Svibanj je, škola pri kraju, ja skoro pa slobodan ko ptica. Vani je sunce, no ipak malo vruće. Pokrećem The Witcher i gotovo osjećam osvježenje kiše na ekranu i u slušalicama.
Prvi susret s Witcherom nije bio bajan, ali drugi je bio neponovljiv. Rijetko se dogodi ovako bogato iskustvo kao što je bio moj drugi prelazak. Svaku sekundu sam upijao kako bih zapamtio tu atmosferu, te tonove gudača i puhača, pokvareni svijet koji skriva dobrotu na neočekivanim mjestima i u neočekivanim dušama.

http://asoftmurmur.com/
Pustite cvrčke, blagu kišu, poneku pticu koja pjeva i pucketanje vatre.

Pokrenite sljedeću skladbu.
https://www.youtube.com/watch?v=G3cqBVgxca4






Uspjeh.

godina kasnije




Metal Gear Solid 3: Snake Eater OST - Debriefing


Pravi motiv The Boss nikada nije bio terorizam niti izdaja United States-a. Naprotiv, The Boss je imala misiju da US-u vrati The Philosophers' Legacy. The Philosophers' Legacy  je nasljedstvo od stotinu miliona dolara koje su, po zavrsetku Drugog svjetskog rata, medjusobno podijelili US, Sovjetski Savez i Kina. Tri navedene nacije su zajedno sacinjavale integrisanu cjelinu koja se zvala The Philosophers. Medjutim, Volginov otac, Boris Volgin, je svo nasljedstvo uzeo za sebe, a Volgin je taj koji je to sve naslijedio. Nasljedstvo se nalazilo na microfilmu. Sam pristup takvom zadatku nije bio nimalo jednostavan za The Boss, posebno ne kada je Rusija u pitanju obzirom da je Volgin u svom posjedu imao svo nasljedstvo.





Dezertiranje iz US-a u Sovjetski Savez je bio samo suptilan nacin da se The Boss priblizi Volginu, cak i po cijeni kradje nuklearnog oruzja Davy Crockett  koje Volgin ispaljuje na postrojenje u Tselinoyarsku, izazivajuci internacionalni incident. Samim tim The Boss je stekla povjerenje Volgina, cime oficijelno postaje ratni kriminalac u ocima Amerike.





Glavni razlog odabira The Boss za ovakvu misiju primarno proizilazi iz straha US-a. The Boss je bila isuvise mocna, te se sam US zabrinuo za svoju politicku egzistenciju. Prethodni dogadjaji nisu nista do zakamufliran nacin da se US rijesi The Boss, a da je pri tome iskoristi za vracanje nasljedstva. The Boss je bila svega svjesna, no unatoc tome prihvata svoju misiju jer je bila odana svojoj drzavi iz cega proizilazi njena filozofija Loyalty to The End, te beskompromisni patriotizam.





Neposredno prije obracuna The Boss je Snakeu ispricala samo jedan mali dio svoje zivotne price u kojem je spomenula da je ona zapravo prvo dijete ciji korijeni vode iz The Philosophers-a, tacnije The Wismen's Comitee-a koji zapravo predstavljaju pretecu americkog The Philosophers-a, kasnije The Patriots  koji je osnovan od strane Major Zeroa. Po završetku obracuna, hrabra i uplakana, The Boss priznaje Snakeu da je on zapravo taj koji je zaduzen da je ubije u borbi, te da preuzme njenu titulu. The Boss predaje Snakeu microfilm, te trazi da okonca njen zivot puskom koju mu predaje. Snake ubija The Boss i ispunjava svoju misiju. Samim tim The Boss spasava svijet, US i samog Snakea koji nije slucajno odabran za ovu misiju. Naked Snake je bio najbolji ucenik The Boss koji je najbolje poznavao. Osim navedenog, Snake je izabran za misiju jer je US znao za posebnu relaciju izmedju The Boss i njega koju bi mogao iskoristiti kao slabost same The Boss.





Naked Snake se vraca u US gdje mu predsjednik Lyndon Johnson urucuje titulu Big Boss-a. Po zavrsetku ceremonije Big Boss nije zelio da se rukuje niti sa predsjednikom niti sa direktorom CIA koje je posmatrao ocajno pun prezira, jer je bio svjestan da su ti ljudi odgovorni za predstavu koju su sami organizovali, gdje su The Boss pripisali glavnu ulogu.





Big Boss posjecuje grob The Boss odajuci joj pocast. I dalje se prisjeca Evinih rijeci koje je cuo tokom poruke koju mu je ostavila. The Boss je bila heroj koji je poginuo za svoju drzavu, a koji je oficijelno registrovan kao vojni kriminalac u historiji jer niko nije znao pravu istinu. The Boss cak nije mogla licno ni samom Snakeu priznati istinu, te je odabrala Evu da to uradi umjesto nje. The Boss je do samog kraja bila odana svojoj misiji i drzavi. Pogodjen svom tom nepravdom Big Boss je zaplakao na groblju.





I'd give my life. Not for honor, but for you.










Po samom zavrsetku slijedi razgovor Ocelota prvo s direktorom KGB-a, a nakon toga s direktorom CIA-a. Ocelot nikada nije radio niti za Volgin-a niti za Rusiju, vec za US. Ocelot je bio spijun, odnosno tajni agent americke grane The Philosophers-a, a kasnije i jedan od originalnih clanova The Patriots-a. Takodjer je bio i ADAM koji se nikada nije pojavio da asistira Snakeu, sto Eva koristi da se lakse domogne microfilma. Ocelotov primarni zadatak bio je da vrati pravi The Philosopher's Legacy. Microfilm koji je posjedovala The Boss, odnosno microfilm koji je predala Snake i isti koji je mu je Eva ukrala je bio lazan. Pravi microfilm je dosao u ruke CIA preko Ocelota. Ocelot kasnije ubija direktora CIA da bi se domogao nasljedstva.

Zahvaljujem na podizanju teme. Volim pročitati ovakve stvari. Do idućeg posta (za koju godinu).

14 dana kasnije




Final Fantasy VIII je igra koja je obilježila moju gaming karijeru, zbog koje sam zavolio Final Fantasy serijal i JRPG žanr općenito.



Međutim, ljubav koja traje već skoro cijelu punoljetnost nije bila ljubav na prvi pogled, Baš naprotiv. Prvi glas o igri mi je bila recenzija u PSXu i hvalospjevi o njoj, zbog čega smo se brat i ja odlučili kupiti prva dva diska igre (blaženi pirati). Kada sam pokrenuo igru, odbila me početna scena gdje Squall cmolji o svojim problemima u razgovoru sa Qustis. Sjećam se da sam ispalio "koji je ovo k***, nekakvi emo studenti na faksu, ma zajebi ti to". Kasniji nedostatak igara me natjerao da igri pružim drugu šansu. I krenuo sa Quistis u Fire Cavern po Ifrita, gdje sam ginuo jer smo bili preslabi. Pa prvo farmanje ispred Balamb Gardena da bi malo ojačao i imao ikakve šanse protiv Ifrita. Sjećam se da sam u učionici bilo govora da korištenjem GFova se gubi pamćenje pa ih dobar dio igre nisam ni koristio, odnosno samo kad sam morao. Također u prvom igranju nisam dobio Shivu i Quezacotlea, jer nisam znao da ju mogu pokupiti u učionici odmah na samom početku igre.






Kad smo kod GFova, prvo igranje sam ih masu propustio, jer ih nisam drawao u boss borbama. Sa svakim sljedećim igranjem sam otkrivao nekog novog GFa. U najdražem sjećanju su mi definitivno Bahamut koji mi je i dan danas najljepši Summon i zmaj općenito u serijalu. Njega sam pak slućajno otkrio kada sam sa Ragnarokom zujao po mapi i potrefio baš u kut mape gdje je bio laboratorij. Zatim Diabolos, gdje je brat bio faca kad ga je uspio pobijediti odmah čim je dobio mogućnost borbe protiv njega. Doomtrain, jao, u Ocult Fanu se dobio Solomon Ring i pisalo je da se moraju upotrijebiti 6 6 6 predmeta da se prizove summon. Ja i brat smo pokušavali sve moguće i nemoguće stvari, čak smo i prodavali iteme da bi ih imali točno 666. Ništa nije pomagalo, dok sam netko nije rekao da moramo imati 6 Remedy+, 6 Steel Pipes i 6 Malboro Tentacles. Slavlje kada je uspjelo i Doomtrain nam se pridružio. Zadnja je Eden, za koju se stvarno moralo pomučiti da ju se dobije, dobije Ultima Weapon, a najdraže mi je damage multiplier kod animacije, gdje se tipkala kocka do 250 laganini, pošto je animacija trajala minutu dvije.



Kroz samu igru nikad nisam nešto pretjerano farmao, tu i tamo bi malo stao pola sata i nafarmao par levela. Uvijek se čekao Ragnarok i odlazak na Cactuar Island da GFovi nauče sve sposobnosti i onda na Island Closest to Hell, gdje bi otišlo na desetke sati farmanja. Borbe su mi tamo bile taman, dovoljno duge da nisu naporne, dovoljno teške da se ne opustim i automatizmom pobjeđujem. Jedino mi je koma bila borba protiv Malbora, koji bi mi uvijek dar mar napravio i te sam borbe stvarno mrzio. U zadnjem ili predzadnjem igranju sam slućajno na random pritisnuo X i pokrenuo nevidljivi draw point sa nekom turbo magijom. Napravio par koraka, ponovo X i voilla, novi draw point, nova jaka magija. Uvijek je Ragnarok na 3. disku bio prekretnica, gdje bi se krenulo farmati i ponekad i odustalo jer je farmanje naporno.



Kada bi mi dosadilo, bacio bi se na igranje karata, koje su mi dan danas najbolja i najdraža mini igra u igrama ikad. U igri bi proveo uvijek barem 60h, na šta je barem trećina išla na karte. Jednom, posrećilo mi se da sam imao perfect run. Prošao sam svemir i dobio Ragnarok i uspio sam u cijelom svijetu izbaciti sva loša pravila i ostala su samo Open (da vidim protivnikove karte) te Trade All (nakon pobjede dobivam sve protivnikove karte). Uspio sam izbaciti čak i Random pravilo kod Edee i u Dolletu. Hvatao sam Card Queen po svijetu da skupim baš sve sve karte, od skoro svih common karata sam imao po barem desetak primjeraka, većinu GFova i likova, koji su se do tada mogli dobiti. Idila je trajala dok brat nije odlučio krenuti igrati i slućajno sejvao svoj beginning save preko mog. Ubit sam ga htio, ne toliko zbog količine sati utučenih u igru, već zbog tih Open i Trade All pravila u kartama koje sam se toliko trudio da postignem.



Brat je pak imao svoj biser u igri, kada su Squall i Qustis imali "spoj" u Balamb Garden Training centru. Nije skontao ona blješteća vrata gdje moraju uči za scenu. On je cijeli noć brižan lutao okolo i borio se, nabio masu levela te ostao bez SeeD plaće, jer ga je lik na ulazu u Balamb Garden stalno cinkao kada je pokušavao izaći van.



Ono što nikad nisam uspio je pobijediti onog pauk robota u prvoj SeeD misiji, nikad mi se nije dalo toliko farmati da ga mogu pobijediti. Nikad nisam uspio sletiti u skrivenu Chocobo šumu, za koju sam kasnije doznao da mi treba Pocket Station. Nikad nisam uspio skupiti ama baš sve karte. To mi je možda i najveća želja. Najtužnije, nikad nisam pobijedio Ultimeciju. Došao sam do same borbe te gledao brata kako se bori dva sata s njom. Vidio kraj i nije mi se više dalo boriti s njom.



Final Fantasy sam pokretao sigurno preko deset puta, jednom sam došao do samog kraja, do završne borbe. Dva tri puta sam došao do onog zamka sa lancima, dakle završne lokacije. Mnogo puta sam došao na 3. disk, Ragnarok i farmanje i tu odustao, jer bi mi dojadila igra nakon 20h+ farmanja. No dan danas ju znam napamet, znam većini beštija ime i gdje se nalaze te dobrom dijelu soundtracka mogu smjestiti gdje se u igri svirao. Kada dođe na PS4, dati ću si truda završiti ju napokon te pokušati odigrati još jednom perfect run, skupiti sve GFove, sve najjače magije, sve karte, u cijelom svijetu ponovo pravila podesiti sebi...

@Icek™ A ja nisam nikako uspio preći na CD2, ne znam jel neka greška bila ili što ali znam da sam morao s nekim tipom razgovarati no njega niđe. Ali bio mi je odličan taj prvi CD, nakon njega sam s velikim zadovoljstvom prešao FF9 koji mi je do danas najbolji FF.

Ne shvaćam kako netko može napisati osvrt o FF osmici i ne posvetiti barem 60% teksta najboljem segmentu te igre - glazbi.

https://www.youtube.com/watch?v=ZMYisFOaz1s


https://www.youtube.com/watch?v=tvYjlrXjhD0


Nikad nisam bio pretjerani fan osmice. Edgy klinci, bedasti sistem napredovanja u kojem je bilo bitnije koje magije si ''linkao'' sa GF-ima a ne koji si level (ali zato nastavak, devetka, ima super sistem napredovanja/učenja skillova), onaj čudni plot twist (svi žive u Gardenu, svi se znaju od malih nogu, ali su na to zaboravili jer koriste GF), bizarna ljubavna priča (jej naša djeca su skupa!), neshvaćanje zašto je uopće Selphie u igri te da li Rinoa može biti veća kurva nego što jest.

Ali... igra je imala nešto. Imala je tu neku atmosferu. Ovo je jedna od rijetkih igri u kojoj sam razgovarao sa gotovo svakim NPC-om i uživao. Doduše, to je bilo davno; možda danas nebih imao vremena za to.

Unatoč činjenici da sam često pljuvao po igri na prijašnjim sajtovima, ipak sam ju prešao (u mojoj pre-PS2 eri) barem 5 puta, što će reći da sam imao previše slobodnog vremena i da možda i nije tako loša kao što sam ju često etiketirao, a ovaj Icekov post me još samo jednom podsjetio na to. I glazba, moram se vratiti na glazbu. (jebiga, što ću kad volim glazbu) Glazba iz osmice je čest gost na mojoj Winamp playlisti i možda je to jedan od razloga zašto i danas, puno godina od zadnjeg igranja ove igre, još pamtim neke scene... što se pak ne može reći za neke igre koje sam igrao prošle godine, lol.
Iako (za današnje standarde) malen, Deling City mi je ipak srcu drag. Zamislite da Squrenapravi remake, pa da ga vidimo u blaženom HD-u. Jao.

FF VIII je zakon, vrhunska igra, jedna od najboljih sto sam odigrao.
Slazem se za Bahamuta, daleko najdrazi GF.
Dobar tekst Icek.

Da, glazba i atmosfera su perverzija.

Poslano sa mog SM-G930F koristeći Tapatalk

Moran samo rec da je ovo najbolji topic posli seksi čiks na forumu