Svi putevi vode u Rim, no u Valhallu oni vode ratnike...
Eivor, znan i kao Wolf-Kissed; ratnik koji u povijest ulazi kao Bog grmljavine, kao i njegov sunarodnjak Thor.
Kao apsolutni FAN serijala, gotovo većina Assassins' Creed igara me kupi iako ne poričem da isto tako većina ih ima probleme, propuste i nedostatke. Zahvalan sam Ubisoftu što je s AC serijalom okrenuo ploču i isporučio nam totalni zaokret s Originsom koji je po meni em bio najbolji AC, em je ponudio najbolji setting dosada, barem po mome skromnom mišljenju. Odysseya je neke stvari napravila bolje od Originsa, no pala je ne nekim tehnikalijama vezanih uz sami gameplay kao i dizajnerske promašaje, gdje odabir vojske nema nikakvo značenje kao što ni raskrinkavanjem i rušenjem tajnog odreda nema apsolutno nikakvu posljedicu niti epilog priče. Valhalla me kupila settingom već pri najavi i moram priznat da sam po pitanju same prezentacije, evoluiranja gameplaya i cijelog grafičkog prikaza očekivao nešto više. No da se razumijemo Ubisoft je svejedno isporučio grafički predivnu igru, no stislki i tehnički opet presličnu svojim predhodnicima Originsu i Odysseyi. Valhalla ima svojih istinskih vrlina, ali i opipljivih mana koje jednostavno moram istaknuti, pa ću se potruditi cijelu ovu recenziju opisati dublje nego što to inače radim.
Na početku igre intuicijom biram muškog Eivora i moram vam priznat da mi je to bila najbolja moguća odluka. Ideja iza koje stoji developer da dopustimo Animusu da odluči mi nije najjasnija, jer u 155 sati koliko mi je trebalo da kompletiram igru u nijednom trenutnu ni najmanje nisam osjetio da sam fulao s odabirom. Dapače svakim satom što sam dulje igrao, muški Eivor kojem je glas posudio fantastični Magnus Bruun. Na početku mi je malo smiješno bilo flaytanje i kako sam želio da Eivor bude mračniji viking nego što to na prvu djelovao, ti pjesmuljci i repanje mi se činilo nepotrebnim. Kako je igra odmicala, flyting mi je sve više i više bio kulniji, a nove opcije u dijalozima koje smo zaradili pobjeđujući u flaytanju mi je samo potvrdilo da sam bio u krivu. Iako do kraja igre Eivor nije bio onakav mračan lik kakvim sam htio da ga naprave, postao mi je omiljeni AC junak i sad pred cijelim svijetom izjavljujem da mi je puno kompleksniji i bolje odrađen nego primjerice Ezio. Moj Eivor je bio pravedan, no u dosta slučajeva krva norska je bila preledena pa sam nerijetko znao biti i okrutan te one koje su zaslužili poslao sam u vječna lovišta. Bilo je dosta trenutaka u igri kada je moj glavni junak poludio i tu je baš do izražaja došla njegova čvrstina karaktera i opet najviše od svega najveći posao napravio je upravo Magnus Buun. Kako sam završio igru, Eivor mi je baš bio onako - savršen ratnik za kojeg sam se vezao te iako sam nerijetko radio iz sjene, svoj bijes i rezolutnost pokazao sam na tradicionalni vikingški način - nemilosrdnom ratničkom taktikom.
Likovi su fantastični i količina istih je stvarno nenormalna. Baš evo ne mogu reć da mi se niti jedan od upečatljivih 72 lika koliko ih je igra predstavila činio suvišan, no ipak to mi je predstavilo jedan drugi problem. Sa svakim likom, odnosno da se bolje izrazim s većinom sporednih likova ma koliko god genijalni bili provodimo premalo vremena. Taman kada mi je neki lik sjeo kao budali šamar ili priča ode u drugom smjeru i taj lik do samog kraja se više ne spomene ili ostanemo bez tog lika. Da su brojku tih sporednih smanjili za duplo, a vrijeme koje provedemo s njima bude sukladno vremenu provedenim sa svim likovima, bilo bi puno bolje i puno lakše bi mogao se uživiti u iste. Karakteri su im stvarno pogođeni i pohvale Ubisoftu na stvarno ogromnom količini vrlo pamtljivih likova koje su kreirali. Basim kojeg je utjelovio Carlo Rota kojeg sam odmah prepoznao po glasu je apsolutno jebeno fantastičan lik te nažalost mi je malo sjeban pejsing s njime, jer u ogromnom djelu igre gubimo kontakt s njime (nikakav spojler ovo nije, nebojte se). Jedini zapravo problem sam imao s Hythamom koji mi je u nekim ključnim situacijama vezanim za priču bio baš OFF i totalno van svega, no eto on mi je zaista jedini primjer. Lažem zapravo, valjda ovo nije spojler; jer samo naivac može mislit da u jednom trenutku (nećemo zbog nordijske mitologije) upoznat Thora, Lokija i vidjet Asgard. E Thor me toliko razočarao sa općenitom pojavom i screen time-om kojeg je zaslužio u igri da sam naprosto šokiran. O Asgardu bih nešto kasnije, no isto moram priznat da nisam oduševljen. Što se tiče Layle Hassan i ekipice tu nemam nekih zamjerki i općenito me taj modern day rasplet priče poprilično i oduševio i tu igra napokon ima smisleni put i sviđa mi se u kojem smjeru sve to ide.
Lokacijski igra ubija i tu prezentacija dolazi do izražaja. Prekrasna je Norveška, no Engleska je faking wow čovječe. Priroda je dobila na gustini i za razliku od Odysseye toliko su prirodnije generirali svijet u Valhalli da je stvarno bio gušt jedno 100-tinjak sati hodati, trčati i sprintati konjem kroz ove anglosaxonske krajeve. Bilo da pada kiša, polarna svijetlost u Norveškoj, guste magle ili sunčana engleska u proljeće igra jednostavno briljira tim prikazom i Ubisoft ima vrhunske engine koji su tehnički zaista impresivni i mogu ponuditi baš top atmosferu. A veliku ulogu kao potpora vizualima igra i zvučna strana igre. Apsolutno nenadjebivi soundtrack i glazba koja je zasigurno i bez premca najbolja u serijalu. A jednu stvarno obavezno morate napraviti kada startate s igrom. U postavkama uključite da vam glazba bude frekventnija, jer diže atmosferu i imerziju do plafona. A prije nego li se dotaknem samog gameplaya, misija, priče te sporednih stvari ovog open world naslova, samo da završno nahvalim igrinu optimizaciju kao najbolji AC naslov na PC-u što se tiče fluidnosti i kako se dobro igra izvodi. Mnogo je bolja situacija od onog 1.1.0 patcha koji je došao nedugo nakon izlaska igre, iako je isti prouzročio par CTD-a (izbacivanje iz igre na desktop). Igra je prelijepa u maksimalnom izdanju ovog engine-a, no da je najljepša igra ili jedna od takvih na tržištu - nije. Stvarno se nadam da će za sljedeću AC igru biti ovaj engine ili teško modificiran ili napravljen from scratch. Izgled samih gradova je nešto impresivniji u Odysseyu, a još više u Originsu, no šira slike cijele igre je zaista dobra eto.
Ono s čime sam dosta sretan s igrom jest gameplay te glavni i odgovorni za meni najbolji AC Origins Ashraf AIsmail vratio se mehanici lika iz Originsa; Bayek je imao težinu, sjajno odrađen hod i trčanje, posturu i za razliku od oba lika iz Odysseya uživao sam ga kontrolirat. Eivorovo kretanje je odlično, a uz njega moram pohvalit i konja koji je napokon napredovao i ne ide baš skakat s planina kao onaj ludi iz predhodne igre. Isto tako ono što me smetalo u istoj igri ono ograničenje brzine u gradu, je i ovdje prisutno, no znantno suptilnije i bolje odrađenije. Sama borba je u nekim trenucima evoluirala dva smjera; u onaj dobar, gdje ima mesnatije neke poteze i atraktivne finishere, ali i u lošijem smjeru, gdje su mi neke stvari poput borbe šakama bila užasne. Bilo je vrhunskih skillova, ali pola ih zapravo nisam htio ni probat, jer mi se nisu svidjeli za moj stil igranja (pravljenje mrtvim, pa one poison strelice i bombe). Stealth isto tako, ne mogu reć da nije dobar, no čišćenje outpostova i fortova je u predhodnicima kudikamo bilo zanimljivije, izazovnije i sami dizajn tih fortova je bio puno bolji prije. Igra je nametnula raidove i iz prva mi je bio gušt, no kasnije zaista postaje zamorno ponavljati identične raidove koji se po ničemu ne razlikuju. To mi je jedan veliki minus i ostavljao mi je stvarno gorak okus u ustima te stvarao repetativnost. Ono u čemu je igra briljirala jesu mysteries questovi kao i world eventi. Guštao sam i pronalazeći artifakte te ponosno mogu reć da sam igru kompletirao 100% sa svim skupljenim wealthovima, misterijama i artifaktima u apsolutno svim područijima u igri. A da zaljubljenost u igru bude još veća, najviše me uz skupljanje spomenutih stvari zabavljalo ganjanje svih chestova u igri, jer se Ubisoft stvarno potrudio, pa sam nerijetko i po 20-ak minuta tražeći kako doći do pojedinog chesta. I da ako sam u još nečemu uživao u igri što mi je bila apsolutna novost za serijal, to je bilo napit se ko guzica par puta u igri, ajme kakvo zabavno iskustvo; bravo Ubi.
Osim skupljanja svih tih bitnih stvari po cijeloj engleskoj i ostalim lokacijama, uživao sam loveći leteće papiriće, anomalije su mi bile isto jedna od fantastičnih aktivnosti i secret ending nakon što ih riješimo sve je odličan što sam već spomenuo ranije da mi je jebeno u kojem smjeru ide serijal s pričom. Ona začarana područja su tako jebeno atmosferična, da sam nekad ih stvarno sporo riješavao kako bi dulje uživao u toj mračnoj atmosferi. Tri kćeri su također fantastični bossovi, no ostali me nisu baš toliko impresionirali. A sada bih se vratio na Asgard koji je na prvu lijep i impresivan, no vrlo brzo dosadi. A zato mi je Jotunheim bio možda i najbolji alternativni dio igre i on je remek djelo ljudi iz Ubisofta. To i Fly Agaric mysterije; ajme kako jebeno dobro napravljeno. U tih 155 sati koliko mi je trebalo da skroz kompletiram igru, jedno 20 sati jest priča koja je stvarno evo preduga i razvodnjena. Cijeli koncept alijansi nije toliko loš koliko je ogroman i traje i traje i traje. Neke su mi bile fantastične, no dosta ih je već smorilo i baš ušlo u službu repetitavosti. Slična stvar kao i s likovima, od previše toga zaboli glava i nikako nije dobra kvantiteta u odnosu na kvalitetu. Šteta, jer je priča, motiv i rasplet svega u igri na vrlo visokom nivou. Igra ima velikih problema s pejsingom i dok ima stvari koje ljudi poput mene će zaista cijenit, da se danima i stotinama sati izgube u ovom svijetu, stvari poput misija su toliko razvučene da ubijaju igru. Same misije su mi isto išle na živce, jer ih je jako malo originalnih bilo, a većina ih je išla istim patternom te za završetak svake regije usljedio bi nešto slično raidu, što je također bilo repetativno.
Hrpu puta sam se znao ulovit da hodam prekrasnim krajolicima i opalio sam vjerovali ili ne 788 screenshota u igri (vodeći se računicom da sam na svaki screenshot potrošio u prosjeku minutu do duže) ne čudi da mi je trebalo 155 sati da kompletiram igru. Obožavam Eivora i pogotovo ono njegovo pričanje sebi u bradu ili kada priča u sebi (kako mi je to jebeno ej). Isto tako mi je genijalan bio kada se istražuje zločin pa glumi Poirota. Eivod ima nevjerojatnu dubinu, od humora, šarma do stavova. Način na koji su mi omogućeni dijalozi za riješavanje raznih situacija je top i u tom smjeru treba ić dalje serijal definitivno. Ono što mi je bacilo mrlju na cijelu igru uz taj čudan pejsing jest AI neprijatelja, izbacivanje velikih fortova, jer ti fortovi i onaj AI su baš bili zabavni nenormalno i tu su s time ubili draž stealtha. Tajni odred ne pati od nepotrebne količine i super su mi bili razgovori sa netom ubijenim žrtvama, pa mi je tih par elemenata koji su vraćeni s početka serijala stvarno fora i guštao sam. Način na koji su završili dio priče i u kojem smjeru to ide je SUPER, pejsing ovakvog tipa više ne želim vidjet u serijalu. Obožavao sam istraživat čitav svijet ovaj, no te neke mane jednostavno ne dopuštaju igri da dostigne svoje potencijal u svim segmentima.
Assassin's Creed je ponovno na pravi način pristuan u igri izuzev samo naslova igre kako je to bilo predbacivano Odysseyi npr. i grobnice Creeda bile su mi TOP, kao piramide i grobnice Egipta. Meni je iskreno velika greška što su dopustili glavnom odgovornom ove igre da odstupi, jer mislim da je ostao da bi igra bila još bolja i kompletnije iskustvo. Valhalla nije skala jednog TLOU-a, God of Wara, barem ne u smislu da je svaki segment igre jebeni AAA plafon, ali u globalu funkcionira kao vrhunski AAA naslov s izraženim manama koje bitno utječu na končan dojam. No rekavši to, moram priznat da se radi o boljem naslovu nego što je Odysseya, no ima opipljivih problema pa ocjena jednostavno ne može biti veća. Patch 1.1.0 nije popravio AI npc-eva. Ali zato igra atmosferom ubija i ja jedva čekam sljedeća dva velika proširenja igre, a do tada ću vas silovat s preostalim screenshotima koje ću objavljivati.
Have you heard of the king?
He who lives in Kvinn
Lord of all Norwegian lands
He who rules deep-set keels
Reddened spears
And bloody shields
Tar-soaked oars
And foam-flecked sails
