Da me prošle godine pitate bih li mislio da će ova godina rasturiti, rekao bih da nema šanse, ali već je početak godine dokazao suprotno. Resident Evil 2 Remake je jedna od igara generacije, to sam tvrdio kada je izašao, to ću tvrditi i sada, na kraju godine i generacije. Nisam ljubitelj horora, ali to je toliko dobra igra da bi ju svaki ljubitelj igara trebao odigrati, barem joj pružiti šansu.
Onda je došao Metro: Exodus koji je bio najbolji nastavak u serijalu i taj je serijal odveo u jednom drugom pravcu. Poluotvoreni svijet se pokazao punim pogotkom i igra je nadmašila i ono što je S.T.A.L.K.E.R. napravio. Točka na i nezaboravnoj trilogiji.
Zatim je izašao Sekiro, kojeg nisam prešao, ali sam zaigrao i definitivno vidim da igra valja. Predivan svijet, zabavan gameplay ostavljaju dojam odlične igre, no više od toga ne bih jer nisam odigrao i nije u redu da komentiram.
Ostavio sam dosta vremena i u Divisionu 2, no osim zanimljivog mjesta radnje, nije na kraju ostavio dugotrajni utisak, a početno oduševljenje je relativno brzo nestalo.
A Plague Tale: Innocence jedno je od dva iznenađenja ove godine. Igra koja me u mnogim segmentima oduševila i koja se pretvorila u neočekivani hit. Tko voli The Last of Us, God of War i narativno slične priče, toplo preporučam, riječ je vrlo dobroj igri koja za svoju niskobudžetnu produkciju ima nevjerojatno dobru grafiku.
The Outer Worlds nisam odigrao do kraja, nije bilo vremena, no svakako je riječ o igri koja me zabavila i koja je spiritualni nasljednik New Vegasa. I dok sam odmah primijetio određene nedostatke, oni su nekako nestali kada sam se prepustio šarmu čudnog svemira, zabavnih dijaloga i šašavih likova.
Volio bih spomenuti i Total War: Three Kingdoms, najbolju strategju koju sam igrao od... Pa vjerojatno od Company of Heroesa 2. Nisam očekivao da se Total War može vratiti na ovakav način, no ovo je vrlo vjerojatno najbolji nastavak u čitavom serijalu. Ovo je igra koju bi svaki ljubitelj strategija trebao zaigrati.
I nakon svih nabrojanih, za mene je tu samo jedna igra godine, ujedno i jedna od najboljih igara ove generacije – Disco Elysium. Ovo narativno čudo se pojavilo niotkuda i toliko me obuzelo i oduševilo da sam tjednima nakon prelaska nastavio razmišljati o igri. Budite se usred neuredne hotelske sobe, samo u gaćama, ne sjećate se ni tko ste vi, a u glavi vam udara mamurluk teži od škembe koju nosite. Desetak minuta kasnije shvatite da je vaš zadatak riješiti brutalno ubojstvo koje se dogodilo odmah iza hotela u kojem odsjedate.
Zvuči kao tipični start detektivske avanture, no caka je da je ovo RPG. I to RPG koji nema borbe. Naime, svaka vještina je dio vašeg karaktera, a kako razvijate svoj karakter, tako otključavate drukčije pravce u razgovorima, a ti razgovori... Ti razgovori su prokleto remekdjelo. Nisam nikada igrao igru koja se toliko temelji na dijalogu, a da svaka mogućnost – bila ona uspješna ili neuspješna – vodi do svojeg jedinstvenog razrješenja. Ovo je prvi RPG u kojem se nisam bojao failati skill check jer što god da se desilo, doći će do nove uvrnute situacije. I to je šarm Disco Elysiuma, na vama je hoće li se vaš lik pitati je li on zapravo fašist homoseksualac. Ili ste možda komunjara koja je toliki rasist da to kompenzira time da ima neobjašnjivu agendu širiti feminizam. Ja se ne šalim, to su tzv. Misli i u igri ih možete razvijati da si poboljšate vještine. I većina ih je urnebesna, no neke... Neke su depresivne.
Ono što bih konačno spomenuo za igru je da genijalno barata ozbiljnim i komičnim trenucima. Likovi su pamtljivi, a glavni lik je toliko prokleto dobro napisan da ćete se u jednom trenutku smijati nekom sramotnog događaju, dok ćete u drugome plakati koliko je tragičan lik. Igra nije bez razloga na TGA pobrala 4 nagrade, među kojima je i ona zapisanje. Ovo čudo je remekdjelo i jedna od najboljih igara koje sam igrao. Prepustite se ludilu i uživajte.
