Zavrsio sam prije nekog vremena igru pa bi bio red da napisem nesto o igri koja je meni vrlo draga. trebalo mi je dugo, a kupio sam ju day one no nisam imao razloga, a ni vremena zuriti.
koliko mi je ovaj remaster znacio govori cinjenica da sam pri njegovoj najavi doslovce zaplakao ko malo djete cim sa cuo prve tonove i ugledao logo. kada sam na kraju vidio da nam monolith sprema i ekspanziju prisjetio sam se zasto volim Nintendo, a prvesntveno Monolith Soft. i zasto sam bio ljut sto Blue Point i Sony nisu ucinili isti sa SotC remasterom i sada Demon's Souls, dakle imali su priliku ubaciti nesto novo i prosiriti lore, medjutim nisu iz njima poznatih razloga, ali Monolith je odmah u tom revealu pokazao Bionis Shoulder i dao nam nadu za mogucu ekspanziju sto smo na kraju i dobili.
Pa ovako da manje bitne stvari poput grafike skinem sa grbace jer vidim da je nekima grafika losa sto ja smatram upravo suprotno. istina je da sam igrao samo u handheld i da ima pop-upa, ali graficki prikaz je vise nego pristojan, a art i lokacije, usudjujem se reci, jedni od najboljih ikada. Lokacije su toliko raznolike, velike, pune zivota i boja kada trebaju biti, a opet tmurne i klaustrofobicne kada to scenarij zahtjeva. Likovi izgledaju miljama bolje nego u originalu i tesko bi mi se bilo vrtiti na isti nakon igranja remstera.
pricao bih malo o likovima i prici, koji su maestralni. imao sam prije nekih zamjerki na pricu, ali sada iskreno imam skoro ili nimalo. ovo mi je mislim 4. odigravanje igre (3 puta original) i moram reci da plot koji veze Boga (bogove) ima itekako smisla, sto u tom svjetu, sto simbolicki te mozemo asolutno mnoge poruke i paralele povuci sa nasim svjetom i zivotima. nijedna igra nema ovoliko plot twistowa, nijedna me igra nije ovoliko puta iznenadila i iako mislim da je zadnji act mogao biti kraci i pacing tako ostati maestralan, nije ni ovako narusio ukupni dojam. za mene najbolja prica poslje sjenke kolosa ikada ispricana na ovom mediju.
da nesto kazem i o likovima. nevjerojatno je lako zavoliti sve likove i potpuno netipicno za ovaj zanr da svaki od njih ima svoj smisleni character arc. tu se posebno isticu Fiora, Shulk, Dunban i moj najdrazi lik Melia. Ostala tri lika Sharla, Reyn i Riki mozda nisu toliko dobro odradjeni, ali defintivno nisu slabasni kao npr Vaan, Waka, Penelo ili Kimari npr. Riki je najslabiji od grube i ujedno najiritantniji, ali ne do granice da se covjeku lik zgadi, vec upravo suprotno, s vremeno ga zavolite. Melia pak prolazi kroz pravi character development vrijedan pisanoga stiva, a kulminacija sazrijevanja njezinoga lika desava se u expanziji kada cak oprosti jendoj osobi nesto sto bi rjetko ijedna na svijetu te ju primi uza sebe i pokaze koliko je karakterno napredovala kroz putovanje te kako je i vise nego vrijedna da sluzi svome narodu kao vladarica, nesto s cime se tokom main game jako borila i bila nesigurna u sebe i svoju kompetentnost. vrhunski lik. sta bi bio dobar jrpg bez zanimljivog antagoniste, a ova ih igra ima vise. Egil je meni jedan od najdrazih u igrama uopce, a engleski voiceover tog lika je savrsen. Nikad nisam vise suosjecao sa villainom nego u ovoj igri. takodjer cu stati u obranu price i pisanja u ekspanziji za koju su neki govorili da nije na razini main game-a sto mi smijesno kad znamo da za ekpanziju treba da bi se rjesila 100% 10ak sati (meni je toliko trebalo) dok main game pri prvom prelasku traje najmanje 70ak. Meni je ekspanzija savrseno sjela, prvestveno jer smo mogli vidjeti sto se dogodilo nakon main eventa te slucaj Melia koji sam povise opisao.
Combat u igri je vrlo dobar iako nije bez svoji musica. A musice su prvenstveno AI suboraca. AI Shulka, Reyna, Riki, Dunbana i Seven je vrlo dobar, ali Melia i Sharla imaju vrlo slab AI pa ih je bolje kontorlirati manualno ako se odlucimo jednu od njih dvije imati u partiju. Mehanika ima puno u vidu artova, chain napada, skill linkova itd te mi nikada nije dosadio combat.
Slon u sobi su definitivno side misije, ali ja ih ne smatram toliko losima poput nekih jer ih vise gledam kao alat za istrazvanje svjeta. igra te posalje da ubijes neki zvijerku npr i usput otkrijes nove djelove mape, secret area ili iteme. Morale su side misije biti bolje, ali ne smatram da ih se treba sve ni rjesiti, samo one koje otkljucavaju specijalnbe skillove, colony 6 upgrade, portable gem craft i slicno.
za kraj sam ostavi meni jedan od najdrazih aspekata igre, soundtrack. od uvodne theme pa sve do ending song soundtrack je maestralan. moram spomenuti kako svaka area u igri ima day and night theme, nesto sto ne vidjam cesto u igrama. nevjerojatno koliko glazba pase uz svaku scenu, mjesto, dogadjaj i pridonosi emocijama koje igrac osjeca igraju i gledajuci ovu igru.
Xenoblade Chronicles Definitive Edition obavezna lektira za svakoga JRPG fana, a meni osobno i najdrazi jrpg ikada. Ako bih isao prema cistim osjecajima i emocijama koje osjecam svaki puta odigravajuci ovu igru, trebao bih reci da mi je i najdraza igra uopce i vjerojatno ne bih lagao niti pogrijesio jer ono sto covjek osjeca, tokom, a pogotvo nakon odigravanja neke igre, odgledavanja filma ili citanja stiva je u mojim ocima bitnije i ima veci impact nego kriticki ili objektivni osvrt, a to dolazi od nekoga kome je gameplay najbitniji u igrama, no XC i SotC su drugacije zvijerke i iznimka. Monolith je stvorio nesto unikatno i nezaboravno i na tome im neizmjerno hvala.