Prije koji dan sam igrao igru više od osam sati u komadu i . . . osjećao sam se grozno poslije toga (ne pitajte). Još groznije od toga, osjećao sam se jučer kad sam, umjesto da ubacim novih osam neprestanih sati u P5S, ubacio pet novih neprestanih sati u FIFU (?!).
Danas opet igram P5S i moram reći sljedeće: (prije svega, ni u kojem slučaju nisam ovdje da hejtam Atlus ili ne daj Bože -- Personu 5, ali . . .) sjećam se Quentina Tarantina koji je jednom prilikom izjavio kako su mu nastavci Matrixa ubili mitologiju prvog Matrixa. Neću reći da Persona 5 ima mitologiju Matrixa niti da sam izabrao najbolju usporedbu u ovom trenutku (radi se o nečemu što mi je samo tako palo na pamet), ali . . . sada imamo 250 ili 300 sati Persona 5 materijala kroz tri varijacije na istu temu. Atlus nam ne dopušta da nam likovi prve igre stvarno nedostaju (kao npr. Maya Amano P2 ili Mitsuru Kirijo P3). Likove P5 viđamo stalno. Legenda kaže da je nakon jednog kasnonoćnog maglovitog obroka, jedan tinejđer pronašao obris Ann Takamaki na dnu pakiranja šunke. Podignuo je posljednju fetu šunke i taman kad je krenuo poleći na tost, obris Ann Takamaki je bio tamo. U ovom trenutku, likovi Persone 5 su oni prijatelji koji se žele družiti svaki dan. A mi ih ne možemo (ili ne znamo) odbiti (također, možda bismo samo htjeli pročitati nekakvu knjigu ili nešto slično).
U tom smislu, u nekakvom paralelnom (kognitivnom (winkwink)) univerzumu, želio bih da ne postoje ni Royal ni Strikers; istovremeno: neizmjerno mi je drago da postoje i Royal i Strikers. Razlog se nameće sam po sebi. Igre su naprosto kvalitetne.
U najnovijoj Persona 5 izvedenici, u Personi 5 Strikers smo tako dobili igru koja ne prestaje napinjati mišiće u javnosti i koja konstantno govori: "Mi nosimo najbolju odjeću, slušamo najbolju glazbu i vidjeli smo svijet." A mi se pitamo: "odakle im to pravo?" i "postoji li netko osim Atlusa, a da kuži đir?"
Hvala što ste pročitali moju Persona 5 Strikers recenziju.
