E vidiš, ovo je vrlo zanimljiva tema o kojoj bi se moglo puno diskutirati. Prije svega ću reći da većina ljudi iskusnih u videoigrama nisu ni svjesni koliko toga uzimaju zdravo za gotovo i koliko mehanika u igrama zapravo i nije tako razumljivo na prvi pogled za nekoga tko se s istima još nikad u životu nije susreo. To rezultira time da kad se gamerima postavi ovakvo pitanje, preporuke će često biti igre koje se nama možda zaista čine mehanički jednostavnima i prikladnima za novopridošle igrače, no za mnoge „ne-gamere“, one će i dalje vjerojatno biti prekompleksne. Većina odgovora u ovoj temi to i dokazuje.
Dakako, na kraju brzina snalaženja u igranju ovisi o pojedincu i o nizu parametara, primjerice od toga koliko iskustva općenito ima s korištenjem tehnologije, koliko razumije smisao i cilj igranja, kolika im je razina koncentracije pa i do zainteresiranosti za taj medij, tako da naravno da postoji mogućnost da će se neke starije osobe vrlo brzo snaći i s kompleksnijim naslovima, ali jako često to nije tako. Zapravo bih rekao da čak nije ni toliko bitno koliko tko ima godina, jer sam imao iskustva s time iz prve ruke i sve isto može vrijediti i za mlade osobe, ako nisu toliko investirane u igre.
Treba se vratiti skroz unazad i barem pokušati vidjeti igre iz perspektive potpunog laika, koliko god to bilo teško. Mi koji igramo cijeli život smo se već naviknuli na brojne koncepte game designa, a mehanički je većina kontrola ušla u mišićnu memoriju i automatski se npr. zna da u igri iz prvog lica na tipkovnici koristiš WASD da bi se kretao, dok istovremeno pomičeš miš naprijed-nazad za pomicanje kamere gore-dolje itd. I to sve ima smisla, ali ako netko nikada nije zaigrao takav tip igre, to mu neće biti jasno. Osim što će mehanički vjerojatno imati problema istovremeno se kretati i pomicati kameru jer i to zahtijeva određenu dozu koordinacije te je nešto za što treba vremena da bi se svladalo (većina nas se vjerojatno ni ne sjeća svojih početaka, kada smo i mi jednom zasigurno imali problema s time), još bi im i samo kretanje kamere moglo izazvati mučninu. A možda im pak neće imati smisla to da pomicanje miša prema naprijed pomiče kameru prema gore, pa će im biti potrebno invertirati kontrole (i u tom slučaju RIP za igru ako tu opciju nema u postavkama, upravo su izgubili igrača zbog nedostatka par linija koda). To je samo kretanje, a da ne govorimo tek o dodatnim mehanikama poput skoka, sprinta, interakcije s okolinom i sl. Isto vrijedi i za gamepad, nakupina tipki koja neće imati smisla nekome tko ga primi po prvi put u ruke.
I to su samo potencijalni problemi vezani za input, dok pravi problem tek slijedi. Sami koncept videoigara bi mogao za takve osobe biti nejasan. Kada netko nakon što je, recimo, samo u životu malo igrao Candy Crush ili onu igru u kojoj tapkanjem po ekranu ubijaš mrave, upali neki third-person ili izometrični naslov i ispred sebe vidi nekog lika kako stoji usred šume, okružen još nekolicinom drugih likova, oko njega leti nekakav magični orb, a ekran je prepun brojeva, strelica, križića, kratkih poruka, šarenih mapa i sl., moguće je da takav igrač neće znati ni gdje početi ni što raditi. I nešto trivijalno poput koncepta da je taj lik u sredini reprezentacija igrača kojeg on može pokretati u stvarnome vremenu može biti nejasno na prvu. U redu – shvatili su kako se kretati, ali gdje sada ići? Što moraju raditi, gdje se nalaze, što je uopće poanta svega ovoga, koji je cilj? Što rade ove strelice koje se kreću po podu, kako maknuti s ekrana ovaj bijeli krug s trailom iza sebe koji se pojavljuje, skače prema gore i nestaje? Koliko god nevjerojatno zvučalo, sve se ovo itekako može dogoditi takvoj osobi, ne zajebavam se. Mene je to počelo fascinirati zadnjih par godina kad sam iskusio takve stvari iz prve ruke i prije toga nikada ne bih rekao da je išta od navedenoga zbilja toliko teško za shvatiti, čak i da se nikad nisi suočio s nečim sličnim. Zaista može ići do te mjere da si ne možeš pomoći a da ne počneš preispitivati inteligenciju dotične osobe i upitati se kako ista uopće funkcionira u društvu.
Nadalje, čak i da imaju određenog iskustva u nekim žanrovima, prijelaz u novi žanr može uzrokovati sličan efekt. Primjer – osoba koja nikad nije igrala topdown shootere odjednom se ne snalazi s kretanjem igrača i zabija u zidove iako je input isti kao i u većini ostalih igara, dok joj je koncept ciljanja s mišem i rotacije lika prema nišanu stran pojam. Opet osobni primjer, ja sam malo umro u sebi kad sam to vidio.
Koncept ključa i brave? Poluge koja mijenja okoliš na određeni način? Pomicanja kutija po podu? Skupljanja i organizacije predmeta? Kombiniranja skupljenih predmeta? Health points-a, mane, stamine? Neprijatelja koji se kreću po levelu, ali ako im se približiš, iz nekog razloga se okrenu prema tebi i krenu te napadati (pa kako pobogu?!?!?!?!) i sad si se odjednom stvorio na lokaciji na kojoj si već bio? Drugih likova koji te iz nekog razloga ne napadaju, iako izgledaju slično kao i oni koje si susreo prije njih? Sve vrlo dobro poznati koncepti od kojih je barem jedan prisutan u skoro svakom game loopu, samo zamaskiran na drugi način, ali ništa od toga ne mora biti jasno početniku. Vrlo lako se puno takvih stvari može previdjeti jer igraš takav game loop cijeli život, a isto vrijedi i u slučaju da želiš napraviti vlastitu igru i misliš kako to i nije tako komplicirano, „pa što, samo se krećeš, pucaš i malo stealthaš, to je lako“, a da pritom zaboravljaš koliko je zapravo sistema u igri i koja je njihova razina kompleksnosti.
Kad se tako počne razmišljati, onda je dobro pitanje gdje početi i s kakvim igrama približiti ljude s ovim medijem. I kako sam spomenuo na početku, ne mora nužno značiti da će se ovako svi ponašati, tako da su npr. Flower i Journey zaista dobre igre za početnike – ali možda će se oni izgubiti u otvorenom svijetu, neće znati što raditi i kada dođu do nekog platformskog dijela gdje treba skočiti ili „glajdati“ do druge strane srušenog mosta (ne znam točno kakav je Journey jer sam igrao sam demo davnih dana, pa samo pretpostavljam), neće moći napredovati u igri. Možda je Stanley Parable dobar uvod jer zaista se samo moraju kretati i slušati naratora – a možda će se izgubiti u jednoj od prostorija i neće znati kako triggerati novi monolog (ako se prije toga već ne pogube s kontrolama iz prvog lica). Možda ni Portal nije toliko kompleksan – ali možda zapnu čim bude potrebno korištenje momentuma pri skoku ili kad ih počnu oni roboti neprestano ubijati, da ne spominjemo tek koncept portala koji je i specifičan za tu igru. Monkey Island se čini jednostavan, nema twitch kontrola i priča je zanimljiva – ali možda će se pogubiti sa svim tim predmetima u inventoryju, neće shvatiti kako ih kombinirati ili koristiti s okolišem ili neće dovoljno pratiti priču te u jednom trenutku više neće znati što uopće trebaju raditi. Baš sam po prvi put prešao Monkey Island ove godine i također nisam odigrao puno adventure igara u životu pa sam se i ja znao pogubiti više puta u igri. Isto tako i s The Witnessom, Talosom, Detroitom i ostalim igrama. Definitivno se neke navedene igre mogu svrstati u „najlakše“ – barem što se tiče PC i konzolaških platformi – ali možda i dalje nisu dobar izbor, jer postoji još nešto lakše – mobilne igre.
Mislim da bi igre za početnike trebale ispuniti neke kriterije poput: gameplay koji ne traži timing jer osim što starije osobe možda neće imati dovoljno brze reakcije za QT event niti preciznost za naciljati išta bez hardcore autoaima, nepoznavanje layouta kontrola će dodatno otežati stvari, zatim nema umiranja, nema neprijatelja koji napadaju igrača, potpuno linearni leveli koji osiguravaju da se igrač neće izgubiti, što jednostavnija pravila igre, mehanike koje zahtijevaju minimalnu količinu inputa, po mogućnosti 1 gumb + 2 axisa za kretanje. Mnoge od tih stvari su prisutne upravo u mobilnim igrama koje često imaju 1-button kontrole koje ne traže veliku preciznost, te su mehanički vrlo jednostavne te pogodne za igranje na kratke staze. Na stranu sad to kakva je mobilna industrija igara i kako 99% igara izgleda, ima i nekih sasvim dobrih casual naslova koji su po meni čak možda i bolji prvi korak za nove igrače jer su kontrole većinom vrlo jednostavne.
Mislim da bi recimo, ako želi nešto s malo priče koja je probavljiva i malo mozganja, Faraway serijal igara od našeg Pine Studia mogao biti dobar za isprobati. Imaš kretanje iz prvog lica, ali su kamera i kretanje odvojeni, tako da je dovoljno samo dotaknuti željenu lokaciju na podu za kretanje. Jednostavne zagonetke u stilu The Witnessa, Mysta i sl. s povremenim kratkim porukama koje se mogu pročitati, ali nisu nužne za napredak u igri. To bi moglo biti dobro za upoznavanje s prvim licem i ključ-brava konceptom. No i to je igra iz prvog lica, iako bi možda bilo bolje prvo se upoznati s nečim što ne zahtijeva pomicanje kamere, dakle u obzir dolaze sidescrolleri i topdown/izometrijske igre. U tom slučaju bi bilo dobro i isprobati par mobilnih klasika poput Angry Birds-a, Cut the Rope-a, Plants vs Zombies-a, Fruit Ninje i sl. Vrlo jednostavne i zarazne igre, pogotovo za starije osobe. Tekstualne avanture su također opcija ako je bitna prvenstveno priča. Tu su i infinite runneri ili par strateških igara poput raznih tower defense-a ili Clash of Clans-a. Nekoliko vrlo lijepih i jednostavnih igara poput Monument Valleyja, Nihilumbre ili Alto's Adventure-a su također opcije. Ili pak one igre traženja predmeta na slici kojima su baš osobe te dobi i ciljano tržište koliko znam.
Nakon toga, ili ako ipak neće imati problema s nekim kompleksnijim PC igrama koje su već navedene, onda ću ponoviti da se slažem da su ovi walking simulatori te igre od Thatgamecompanyja dobre opcije.
Uglavnom, sad sam se raspisao jer mi je interesantna tema, te ukratko, samo sam želio reći kako je ovo jedna od tih mind-blowing stvari za mene u koju sam odbijao vjerovati dok nisam osobno shvatio iz nekih playtestova na kojima sam bio koliko je teško procijeniti kako će se netko snaći u igri i gotovo uvijek je situacija takva da mehanike za koje misliš da su lako razumljive i jednostavne, zapravo i nisu baš za nove igrače. Možda je dobar način za ponovno osjetiti kako je to biti u potpunosti zbunjen u igri otići na Itch.io i potražiti neke eksperimentalne igre s potpuno neobičnim kontrolama ili mehanikama, ili pak još bolje, potražiti nisko-rangirane igre s game jamova jer će biti nedovršene, vrlo vjerojatno neće imati tutorial ili će isti biti poprilično loš jer developer nije znao što radi, i onda pokušati dovršiti jednu takvu igru.
EDIT: Sad vidim odgovor iznad, i eto, upravo o tome sam govorio.
