Flipper ja se sjetim moje osnovne škole, i to u doba nije bilo socijalnih mreža ni mobitela. Imali smo jednu curu koja nas je sve maltretirala, od uništavanja stvari (trganje tuđih knjiga i bilježnica, bacanje školskih torbi na cestu kroz prozor učionice) do fizikalije, nije pomagalo ni to što je imala 70 kila sa 10 godina. Dok nije jednom sjela na kičmu jednom malom iz razreda i napukao mu je vratni kralježak i završio je u bolnici skoro ostao nepokretan. Starci su nam išli kod njezinih, drugi tjedan nam je bilo još gore. Žalili smo se kod profesora i ravnatelja, odgovor je bio: uh joj pa što prije niste rekli sad nemožemo ništa. Svi su gledali što nam radi i nitko ništa.
Dok jedan dan poslje škole nismo imali "sastanak" i odlučili ju potpuno izolirat, ne pričat s njom nikakva interakcija, svi smo se preselili u klupe od nje. Nakon mjesec dana pravljenja da ne postoji, prestala nas je maltretirat ali njezina stara se žalila ravnatelju i naši starci su morali na roditeljskom slušat kako bullying nije okej 
h.
Jbt zamisli imaš dijete i netko ga maltretira godinu dana, ništa se ne događa,i na kraju kad dijete od 10 godina samo smisli najmirnije rješenje i dobije packu da je bully 😀
Profesore nije briga, roditelje nije briga, pa se čude ljudi kad netko pukne na živce i poludi jer mu nitko ne pomaže.
Ne opravdavam postupak, ali nešto se moralo događat godinama tom jadnom djetetu da je odlučilo na takvo nešto i da mu je to bio jedini izlaz.
