Došli u Rim krajem 2019. za NG; prvo u kasnonoćnoj vožnji taksijem dok svira neka talijanska cajka pogonjen s dva Red Bulla i mali milijun aerodromskih robotskih espressa šarlatanski arlaučem o balunu s napolitancem koji pun kurac godina živi Rimu i besramno navija za Napoli, a onda dolazimo u smještaj u kojem radim najveću grešku i radim check-in na svom toliko okrnjenom talijanskom, toliko okrnjenom da ga ne može spasiti ni Sephirothova stomatološka ordinacija, a koju nekim uistinu neshvatljivim razlogom, sredovječna talijanska gospođa s ključevima prihvaća kao talijanski Umberta Ecoa. Sve ostalo je povijest. Povijest koju puno više od 50%, a samo malo manje od 100% -- nisam uopće razumio.
