Ma nije meni problem bio posao kao posao.
Moja profesija i jest u vezi prometnog inžinjerstva, a iskreno nisam ni sanjao da ću završiti u avijaciji u najvećoj američkoj bazi na Bliskom Istoku.
Jeste ono da je svaki dan pustinjsko sivilo, granatiraju te svako malo, zabodeš glavu u zemlju, moliš Boga da nije tvoj dan. Gledaš uniforme po cijele dane, zuje avioni svako malo. Završiš posao koji iskreno uopšte nije težak, spavaš, sutradan isti dan.
I tako vec 300+ dan bez dana odmora, jer vojska nema odmora.
Problem najveći ovdje je u izolaciji (posebno u ovoj godini) i psihičkoj usamljenosti.
Problem je taj da sve što voliš se nalazi kući. Sve što te čini sretnim je 6000 kilometara od tebe. Nit možeš pomoći kad ti je porodici teško, nit mogu oni tebi.
Curica puni 6i mjesec, gledam kako počinje da hoda čekaju se i prve riječi da progovori. Znam da će bježati od mene kad dođem kući. Ovo sve što radim i radim za nju, sebe ovdje najmanje sam gledao. Njeno rođenje i prvi momenti me živog pojedoše. A nisam mogao kući doći.
Ovakav novac ruku na srce znam da neću više možda nikad imati, ali da ću biti sretniji, veseliji i uz svoju porodicu, bogme zvuči kao fer kompenzacija.
Znam samo da si ovakvo nešto neću više nikada dozvoliti.
