Tzereen Evo kao što sam rekao, vrijeme je da se raspišem. 😄
Odgovoru ću pristupiti na isti način kao i on prema videu. Komentirat ću segment po segment jer mi se čini najsmislenijim.
Social Media
Mislim da je solidno istaknuo kako su stvari na društvenim mrežama zapravo nekakvi highlightovi, no ujedno mislim da to dovodi do određene razine koja ipak nije istinita. Ostavlja mi dojam da krivnju stavlja na same društvene mreže, a ne na pojedince koji ih koriste i time smanjuje važnost osobne odgovornosti. Facebook račun sam izbrisao, no koristio sam ga 10 godina. Instagram još uvijek imam, a na Redditu sam svakodnevno jer je u nekolicini tema koje me zanimaju vrlo dobar agregat raznih vijesti i komentara. Međutim, sada kada otvorim Instagram i odem u postavke gdje je prikazana analiza, prosječno na Instagramu provedem 19 minuta dnevno. U tih 19 minuta, 5-10 mi ode na gledanje što su prijatelji objavili, a ostatak na gledanje blesavih videa, čisto da maknem um s nečeg desetog.
Znam da ne mogu biti reprezentativni primjerak i znam da ima onih koji se ne mogu odvojiti od društvneih mreža, ali koliko god su one krojene tome da ti poslužuju sadržaj koji će tebi odgovarati, toliko ne možemo bježati od toga da svjesno ostavljamo lajkove i pratimo profile koji nas zanimaju. Algoritam tako radi.
Da, bilo je i primjera vrlo manipulativnog i malicioznog korištenja takvog algoritma. Facebook je tu daleko najveći krivac. Od Cambridge Analytice pa do nedavnih zviždača koji govore o aktivnom poticanju provokativnog sadržaja kontra korisnika, no ponovno dolazimo do toga da postoji određena razina svjesti pojedinca koja mora znati reći dosta. Nažalost, mnogi to ne znaju.
Primjer s TikTokom i time da možeš prikazati sebe u svom "najprivlačnijem" izdanju mi je upao u oči jer mi se posebno čini krivim za moju prethodno spomenutu točku. To su alati koji su dostupni, ali na kraju je na korisnicima hoće li ih koristiti. Ako ih koriste i na taj način traže kompenzaciju za vlastitu nesigurnost, to je problem pojedinca koji bi trebao nekako drukčije riješiti. I dok društvene mreže mogu takvu problematiku produbiti, one ujedno ne mogu biti jedine odgovorne za karakter pojedinca.
Echo Chambers
Htio bih prije svega povući jednu paralelu između njegove prve izjave oko čim duljeg angažmana korisnika i jedne igre koju trenutno igram. To je postao cilj ne samo društvenih mreža, već bilo kojeg digitalnog servisa. Zadnjih mjesec dana većinom igram Forzu Horizon 4. U suštini je vrlo jednostavna igra. Arkada koja slavi ljubav prema automobilima u obliku šarenog i kaotičnog festivala popraćenog jednostavnim, ali raznolikim aktivnostima. Ono što me fasciniralo je koliko dobro jednostavnim stvarima, poput obične vožnje od točke A do točke B, uspijevaju zadržati moju pažnju. Atraktivnom i riskantnom vožnjom igrači se nagrađuju povećavanjem bodova koji divlje rastu na sredini gornjeg dijela ekrana. Kombinacije uzrokuju multipliciranje tih bodova, na radiju svira pjesma koja taj faktor dodatno pojačava, svako malo se tim bodovima osigura jedan bod za vještine. Kada otključate vještinu vidite da ste osvojili kolo sreće na kojemu izvučete novi auto. Njega provozate i malo se poigrate bojama. Onda vam bude zabavan za voziti i vidite da radi ludilo po poljima i livadama pa pobirete drveće i rušite ograde. I ti bodovi se konstantno samo priborajavaju u atraktivnoj žutoj boji. Ovo... Baš i nema veze s komentiranjem videa iznad, ali sam htio napraviti malu digresiju, čisto jer sam tu stvar mentalno zabilježio u Forzi.
Da se vratim na temu, dok se donekle slažem s onime što tvrdi, da ta personalizacija sadržaja koju dobivamo kroji ono što zapravo i vidimo, dok skriva drugo (to stvarno drži vodu), jednostavno ne mogu smetnuti s uma dvije bitne stvari. Prva je ta da mi biramo hoćemo li na YouTubeu dobivati preporuke temeljene onime što gledamo. Ne samo da imamo opciju ne ulogirati se kada gledamo, već imamo i postavke koje se mogu krojiti po vlastitoj želji. To ne znači da Google neće i dalje skupljati te iste podatke, ali ih neće primjenjivati u korisničkim preporukama. Slično vrijedi i za Instagram, Facebook i TikTok. To su mreže temeljene na tome da pratiš ono što ti se sviđa. Logično je da će algoritam raditi na način da ti servira više sadržaja koji se tebi sviđa. Arun tvrdi kako je to loša stvar, no ponovno mi se čini kao da krivnju stavlja u potpunosti na tehnologiju, a ne na pojedince. Ako netko Instagram ili TikTok koristi kao izvor vijesti, onda se informira na potpuno krivi način.
To me dovodi do druge bitne stvari. Kritičko razmišljanje.
Mislim da je poprilično jasno kako reakcionistička kultura kojoj svjedočimo na Internetu pokazuje nedostatak kritičnog razmišljanja. Većina "kritika" se svodi na svojevrstan prekidač. Nešto je ili genijalno ili grozno. Ili najbolje ili najgore. Ili 1 ili 0. Ja krivnju ne bih svalio samo na društvene mreže, već bih rekao da problem seže puno dublje. Prvo bih istaknuo da tu društvenu mrežu netko mora koristiti. Ti isti korisnici su od nekud došli do takvog pristupa kritiziranju. Kada bih nagađao, ja bih uvijek prvo ciljao na obrazovanje. Naravno da ne mogu generalizirati kada je obrazovanje u pitanju, no mislim da se puno vidi u tome tko dolazi iz koje države. Mogao bih tu povući i paralele s političkim spektrom na vlasti kao i s postotkom cijepljenih, ali ne planiram sada ulaziti u tu temu. Umjesto toga, fokusirat ću se na naš obrazovni sustav koji sigurno nije jedini s problemima koje ću istaknuti. Napomena, ovo je moje opažanje iz dosadašnjeg školovanja i tek ću dotaknuti površinu rupe bez dna našeg obrazovnog sustava.
Zapravo je problem vrlo jednostavan za predstaviti. Naš obrazovni sustav je od prvog razreda osnovne pa do zadnje godine faksa koncipiran da bi aktivno razmišljanje sveo na gledanje kroz tunel. Dok za određene predmete i kolegije to ima smisla, poput matematike, koja se prvo mora savladati u svojim utemeljenim pravilima da bi omogućila "razmišljanje". Stavljam to pod navodnike jer je to ipak jedna viša razina "razmišljanja". Ona koja testira granice struke i znanja pokušavajući pronaći nešto dosad nezapaženo temeljeno iskustvom i razumijevanjem. Međutim, onda dolazimo do Hrvatskog jezika. Predmet koji nisam volio niti u osnovnoj niti u srednjoj školi. Štoviše, pisanje zadaćnica i eseja bilo mi je mrsko, na što se dan danas snobovski nasmijem kada vidim kolike Biblije ostavljam na FFA.
Naime, ono što sam tek nakon što sam počeo pisati za FFA primijetio, je to da se razmišljanje i interpretacija nečijeg teksta, bila to lirika ili proza, pokušava definirati i unificirati u kalup kojeg se treba držati. Naravno da netko može fulati što je pjesnik htio reći, ali točno se sjećam kako su išle naše pripreme za esej na maturi. Svako se djelo moralo znati do vrlo niske razine. Imena likova, nešto malo o njihovom karakteru, period u kojem je djelo napisano i sve dalje se moglo raditi po šabloni. Primijeniti likove na glavnu temu tog razdoblja, bila to svjetska bol ili renesansa ili koji već period. Iz teksta koji je pred tobom, za koji ne moraš ni znati gdje je u djelu ni što se događa, nađeš citat koji otprilike odgovara tematici tog perioda i onda na temelju toga napisati jednu rečenicu na nekoliko različitih načina. Iz toga nabaciti klasičan uvod o autoru i periodu u kojem je djelovao i imaš minimalno četvorku iz eseja.
Esej. Nešto što predstavlja individualnu interpretaciju nečijeg djela. Svedeno na šablonu. Meni je to tužno. Unaprijed se očekuje zaključak o tekstu koji iz nekog razloga mora univerzalno biti postavljen i time se motivira upravo suprotno od onoga što bi književnost trebala raditi. Ne motivira se razmišljanje i propitkivanje, diskusija i debata, izražavanje i predstavljanje ideja i razmišljanja. Motivira se razmišljanje na jedan način. Jer je taj način točan. I to je pjesnik htio reći jer su u njegovo ime odlučili stvaratelji kurikuluma. Siguran sam da postoji određenih interpretacija koje su prihvaćene na razini struke. Ipak su oni koji se bave književnošću stručnjaci koji puno bolje razumiju polje od nekih, što se tiče tehničke i povijesne strane. No utjecati na nečiju interpretaciju pjesme je sebično i kontraproduktivno.
Zato me ni ne čudi što mnogi ne vole eseje i pisanje. Isto kao što me ne čudi da mnogi ne znaju predstaviti svoje razmišljanje ili raspravi pristupiti sa strašću. I zato me ne čudi što je takav binarni pristup kritiziranju prevladavao. Smatram da je takav pristup doveo do stvaranja određenih echo chambera, znajući da ako imaš "ispravno" razmišljanje, bit ćeš nagrađen. Ipak se tako polaže matura iz Hrvatskog, stoga, kako ti možeš biti u krivu?
Negativity
Ovo je segment s kojim se gotovo u potpunosti slažem. Negativnost je nešto što je popularno i to vidim i na FFA. Kada dođe do najave nove igre, velika je vjerojatnost da će prvi komentar biti nekakva manifestacija cinizma koji pokušava odmah smanjiti bilo kakvo uzbuđenje oko najave.
Međutim, pretpostavljam da nije imao vremena osvrnuti se na nešto što smatram vrlo bitnim. Dok će nekakvi klikbejt thumbnailovi i naslovi na YouTubeu biti negativni, vijesti su negativne jer, nažalost, svijet je u kurcu i puno toga je pokvareno i slomljeno i izbjegavati to prihvatiti je varanje samoga sebe. Tu dolazimo do važnosti balansiranja informiranosti. Čim je osoba informiranija, vjerojatnije je da će biti anksioznija jer će biti svjesna svijeta oko sebe. Čim je manje informirana, pasivno će nanositi štetu koja će s vremenom doći i do te osobe, ali prvenstveno do zajednice oko nje. Najlakše je ne biti informiran, izbjegavati negativu i prihvaćati samo pozitivu, pritom ignorirajući da je svijet pun nepravde, zla, pokvarenosti i amoralnosti. Međutim, najodgovornije je biti informiran. To sa sobom nosi suočavanje s negativom, no daje šansu da svojom informiranošću djelujemo kontra negative koja nas okružuje. Nikada nije bilo lakše doći do informacija i biti svjestan svijeta u kojem se nalazimo. Nadodajmo na to da svijest o mentalnom zdravlju nikada nije bila viša, a vremena kroz koja živimo su prepuna geopolitičkih tenzija, pandemije, gospodarstva na rubu financijske krize, neprihvatljivih cijena nekretnina i dobara... Društvene mreže nisu jedini razlog negativi.
Ona nije fabricirana. Ona, i njene radikalne manifestacije, su rezultat stvarnih negativnih čimbenika.
Confidence
Iskreno, ovdje nemam puno za reći. Mislim da je Arun jako lijepo analizirao problematiku i Dunning-Kruger efekt. Htio bih samo istaknuti da i tu postoji određena odgovornost pojedinca koji se uvjeri da je društvena mreža ekvivalent životu te alfa i omega znanja koje se servira bez truda i racionalnog istraživanja.
Isolation
Ovo je možda segment s kojim se najmanje slažem jer mislim da u potpunosti ignorira jedan vrlo toksičan element današnjice. Radna kultura. Uz rastuće troškove i značajno manji rast prihoda, nakon 8h rada u jednom danu, ljudima aplikacije poput Discorda nude praktičnost. I ta praktičnost za druženje je svakako bolja od toga da se uopće ne družimo. Pravo rješenje bi bilo posvetiti se promjeni radne kulture. Četiri dana po 6h rada omogućuju bolji balans. Borba za zatvaranjem tog Grand Canyona između siromašnih i bogatih. Boriti se za svoje vrijeme. Google Maps će mi omogućiti da tih 250 milja mogu odvoziti puno brže nego da se izgubim. Da ne govorim o tome da kada ti 8h ode na posao, 2h na putovanje i onda moraš naći vremena za čišćenje i kuhanje, voziti 250 milja nekoga vidjeti na temelju 2 tjedna (ako i toliko) godišnjeg je poprilično iscrpno. Za to nije kriv Discord, već ljudska kultura. S time da ja govorim o idealnom slučaju. Da ne govorim o onima koji moraju prekovremeno raditi ili su pak u noćnim smjenama. Ili o onima koji moraju imati i drugi posao da prehrane obitelj. Čini mi se kao da je promašio poantu i to u potpunosti. Čak i grafom koji pokazuje da ljudi više provode vremena na internetu, a manje uživo. Mislim, da, jer uz posao i hobije, ono preostalo vrijeme ako potrošiš na Internet, nećeš potrošiti uživo. To je samo logičan zaključak.
Ako mi ta praktičnost kupi vrijeme koje mogu provesti ili s prijateljima ili radeći nešto čime želim, onda ju sigurno neću kriviti za nešto što sam ili ja kriv ili neki potpuno drugi aspekt života, poput primjera radne kulture.
Chaos
Znam da se kaos gleda kao određen rezultat tog binarnog razmišljanja i cancel culturea, no trebamo biti realni. Ako netko upada u takve krvoločne rasprave na Twitteru, taj je već izgubljen slučaj. To je platforma koja uopće nije zamišljena za raspravu, a koristi se upravo tako. Čovječe, ima troznamenkasto ograničenje na znakove.
Na kraju, ne vjerujem baš u prosvjede, ljudi su previše pasivni, savladani apatijom. Prvo bismo to trebali tretirati, onda možemo razmišljati o pojavi prosvjeda.
Sviđa mi se primjer deepfakea u Južnoj Koreji. Pokazuje koliko nereguliran razvoj umjetne inteligencije može postaviti opasne presedane. Impresivno i uznemirujuće u isto vrijeme.
Surveillance
O ovome sam na FFA pisao stvarno jako puno i mislim da je fino predstavio tematiku. Ono što mi se dopalo je što je predstavio dio te iste teme kao teoriju zavjere i onda povukao paralelu s Kinom koja takav nadzor dovodi do apsolutno uznemirujućih razina. Također mi je drago što je krenuo primjerom Applea. Apsolutno opasan pristup koji može stvoriti cenzuru doslovnog razmišljanja.
Hope
Lijepa točka za završetak rasprave i lijepo što ipak ističe pozitivne strane tehnologije. Umjesto da se o ovome raspišem, radije bih odgovorio na komentare koji su u međuvremenu nastali.
zontra Ja sam već davno odustao, tako da se ne mogu neugodno iznenaditi 🙂
Ako sve ode u kurac, onda je čovječanstvo to i zaslužilo jer se i samo tamo odvelo.
Razumijem te, ali ako sve ode u kurac, onda si svojim odustajanjem i ti kriv. Nitko te ne tjera da isti tren postaneš vegan, prestaneš kupovati Nestle proizvode i počneš svakodnevno prosvjedovati na Markovom trgu, no i mala stvar poput aktivnog informiranja i prijenosa tih informacija onima koji nisu ili ne znaju kako se informirati, to već puno znači. Izaći na izbore, podržati određene prosvjede poput onoga koji je bio za reformu obrazovanja. To je već puno. Motivirati nekog drugog da ne odustane, to već vuče prema boljoj budućnosti. Da svatko od nas radi male korake, promjena bi se osjetila.
Tzereen Neulaganje truda i vremena u bilo što, odnosno odustajanje, bilo to popravljanje stvari ili odnosa.
Na ovo bih se nadovezao nečime što sam iznad već napisao. Uložiti vrijeme znači smanjiti vrijeme za odmor. Smanjiti vrijeme za odmor te izbacuje iz takta na poslu. Izbacivanje iz takta na poslu te vodi stagnaciji. Stagnacija u vrijeme naglo rastućih troškova znači još manje vremena. I to je začarani krug.
Tzereen Želja da te se prihvati i voli kao da si bogomdan, bez da i ti to sam primijeniš na druge. Odnosno, svi žele nekakvu slobodu i prava, ali bez odgovornosti.
S ovim se slažem. Mnogi zanemaruju bilo kakvu odgovornost i smatraju da su zaslužili sve na svijetu, bez obzira na cijenu. Misle da su protagonisti u svojem filmu.
