Recenzija | Control

Obećao sam jednom uvaženom članu s foruma da ću prokomentirat igru pa idemo redom.

Prije svega, @Fico , odlična recenzija. Baš ju je užitak pročitat. Fotke su također super izabrane.

Jako mi se sviđa način na koji si napravio recenziju. Nije klasična recenzija u kojoj se samo navode plusevi i minusi i površno "preleti" igra. Doduše, nije ni kao kod Flipper koji u svojoj Division 2 recenziji toliko to euforično prikazuje da sam na kraju zbog njega i nabavio tu igru.

Dakle, idemo na prikaz igre Control.

Uvodni citat Junga dodatno pojačava snagu misli koje su u recenziji.

Moram priznat da se slažem s tobom da je Max Payne uveo pravu revoluciju u tadašnjem žanru TPS igri. Sjećam se i dan danas uvodne glazbe koja se javlja u izborniku. Međutim, Max Payne je kategorija sama za sebe. To je bilo vrijeme kada smo svi uživali i ostali zadivljeni scenama iz filma Matrix koje su, između ostalog, bile motivacija za scene pucnjave, frcanje čahura, razbijene pločice i, ono najvažnije, predivni bullet time.

Također, slažem se s tvojom izjavom da je u igri fantastično napravljen sustav borbi u kojem lebdimo i telekinezom bacamo stvari na protivnike. To je definitivno najbolji dio igre. Zbog tog segmenta sam i prešao cijelu igru jer je stvarno jako zabavno osjetiti kako je to biti u Matrixu i praviti krš i lom. Zapravo, tako je trebao izgledati i onaj nesretni Infamous serijal. To je taj osjećaj koji se traži kad podižemo namještaj i razbijamo zidove, rušimo betonske stupce i uništavamo armirano staklo.

OK, a sada ukratko par dojmova s kojima se ne slažem.

Prvo, igra nema toliko zabavnu ni zanimljivu priču. Ideja je odlična, ali realizacija je osrednja. Ako su već imali inspiraciju u kultnim serijama poput Dosjea X ili Zone sumraka, to su trebali napraviti daleko bolje. Konkretno, radnja na sredini igre postaje toliko monotona da sam preskakao animacije jer su uvijek iste. Ona se zamisli, zumiraju se njene oči, unutarnji glas s blagim sarkazmom prokomentira, lajt motiv o izgubljenom bratu i tajanstvena agencija. Sve je previše trivijalizirano .

Drugo, u igri nema poštene karakterizacije likova o kojima će se za par godina pričati. To nisu likovi kao Geralt, Drake, Clementine, Ezio, ne, ovdje su likovi plošni i potrošni. Jednom kada se igra odigra ona pada u zaborav. Čak ni njen brat (mangupski osmijeh, obrijana glava, zatvorska pidžama) koji je bio idealan za stvaranje antijunaka ovdje je propuštena prilika. Pa čak ni onaj zbunjeni upravitelj (ne znam mu ni ime toliko mi je ostavio snažan dojam) koji je mogao postati super komičan lik, ovdje je isto ostavljen nedovršen.

Treće, igra ima ogromnih grafičkih promašaja. Ogromnih! U igri prevladava 50 nijansi crvene i sive i to ne u onom erotskom smislu već u najgorem, zamagljenom, zamućenom, prljavom, nekvalitetnom i propalo-filmskom stilu. Kompletna igra je u nekom maglovitom, zamuljanom, stilu i cijelo vrijeme fali oštrine i boja. Oh, boje. Ovdje su sve boje pastelno tmurne i sive, jedino je žarka boja crvene krvi i to se stalno vrti u krug i vrti i vrti i kad se usnimava igra (dugo traje usnimavanje igre!) na ekranu je crvena razlivena tinta (ili krv?) koja se prelijeva u 50 nijansi. Da bude još gore, s novim ažuriranjem sad se može isključiti taj motion blur zbog kojeg je sve tako jadno, ali i dalje se teksture slabo učitavaju. I dalje su boje loše. Ako su htjeli postići efekt tmurnog i tjeskobnog pa čak i depresivnog, mogli su to napraviti u maniri Max Paynea koji nije zamućen, neindeficiran. Ovdje su pokušali to napraviti kao "umjetnost", ali čini mi se da su dizajneri u biti sakrili svoju nesigurnost takvim larpulartističkim stilom.

Četvrto, novo ažuriranje poremetilo je sustav bodova koje dobivamo s prolaskom glavnih i sporednih misija. Sada su "otključane" nove opcije za koje nema dovoljno bodova. Naravno, igra ima slab tutorial (prvih 5 min) pa nas "pušta" da to sami shvatimo. Borbe su priča sama za sebe. Možemo imati max zdravlje sa tri boostera na lv. 5. (prime) i opet možemo poginut s tri udarca. Neki protivnici su "dizajnirani" da se uvijek mogu izmaknuti svemu što bacimo (a smisao borbe je u bacanju stvari na njih!), dok se istovremeno osjećaju ranjivo kada se na njih puca. Hm. Oružje je ovdje kozmetika jer i najjače oružje (bacač granata) ne napravi ni trećinu štete koju napravi, ako npr. bacim daktilografsku stolicu na neprijatelja. Neprijatelji su loše dizajnirani i sve je opet u crvenom. Iz njih izlazi crvena para, crvene su oči i crveno blješte. Puno puta sam poginuo jer nisam prepoznao na ekranu gdje je što od toliko silne crvene i mračne boje.

Igra je dobra (3), nije vrlo dobra, a nikako nije odlična. Sad igram i DLC misije koje su definitivno bolje, ali i dalje to nije to.

Osjeća se gorak okus u ustima...

Samo gun feel i sound je dovoljan razlog da odigras Dodaj na to otkidanje zidova i gađanje pizduna tijelima drugih pizduna i zabavit ces se for sho

foggy ma problem je postotak igara od kojih odustanem. zadnjih 30 igara sto sam zapoceo, zavrsio sam mozda 10, mozda. kvota na odustajanje je u startu je niska i lupam pare u nesto sto na kraju ipadne grozna investivicija. bojim se repeticije u ovom slucaju, ali u drugu ruku me taj gameplay privlaci posto je to ipak dobar stari Remedy.

Ma nije igra loša, samo nije toliko dobra koliko je svi u recenzijama hvale.

Meni i dalje nije jasno kako je moguće da je većina recenzija toliko naklonjena (mislim čak i na HCL-ovu recenziju koja je vrlo slična našoj FFA), a igra živi na "staroj slavi" Maxa Paynea koji je s razlogom bio na vrhu. Max je imao sve odlično. Grafika, igrivost, glazba, priča, bullet time, sve je bilo u pravom omjeru. Za ono vrijeme, Max je bio pojam i revolucija u virtualnoj stvarnosti.

Danas očekujemo bolju grafiku, dublju priču, kvalitetne likove i optimiziranu igru. Ne tvrdim da sve igre trebaju biti kao Uncharted serijal (kamo sreće), ali za jednu tako očekivanu igru, ipak su podbacili. Ponavljam, igra ima super trenutaka i najbolja je upravo u tom Matrix razbijanju. Tako je trebao izgledati InFamous. Rušilačka. Sverazorna. Eksplozivna.

Misterija je dobra, ali nema tu snagu kao npr. elementi horora u igrama Silent Hill. To je isto kao kada bi usporedili RE6 (inače volim RE serijal), ali svi znamo da ona "čudovišta" nisu to što smo željeli. Inače, RE7 odbijam igrat jer je u prvom licu.

Dosta digresije.
Zaključak: igra je dobra. Ima duže usnimavanje (igram na ps4 pro) i super fore jer lebdimo u zraku. Genijalno je što se komadi betona čupaju iz stepenica i sa zidova i s njima ubijamo neprijatelje. Isto tako, likovi nisu pretjerano uzbudljivi. Forsiranje filmskih retro scena nije se najbolje uklopilo jer ostavlja dojam kreatora koji su imali prevelike ambicije i ambicije su ih pojele.

Depresivna atmosfera ne mora se uvijek prikazati sivim tonovima i zamućenim slikama. Pogledajmo Walking Dead prvu sezonu u kojoj mala Clem savršeno oslikava potpunu kaos, tugu i strah.
Ako se ne varam, tamo je sve šareno i blještavo, a opet toliko tužno i bolećivo.