Sjećam se tog vrućeg petka kao da je jučer bio. Nakon zadnjeg zvona za kraj prvog srednje, svi bez torbi u školi, izašao sam van sretan sa prijateljima pričajući hoćemo li otići negdje dalje ili što već. Zanemarimo da sam imao jedinicu iz matematike i popravni kroz ? 2 tjedna ?. Jer tu večer je bila tekma, Hrvatska - Turska. Nabrijani svi do jaja, što je Hrvatska prošla skupinu prvi puta u našem životu, prvi puta, a da naš mozak pamti. Ja se iz '98.-e sjećam samo pobjede nad Njemačkom 3-0, ludila i histerije koja je bila kod nas doma. Dogovor je pao, idemo kod frenda u njegov birc, na vrh Remeta (ili Bukovca, nisam ziher). Stigli smo rano, pa smo bacili turnir u beli, bilo nas je dosta. Ne sjećam se tko je pobijedio niti jesmo li ga zapravo završili. Tekma je počela. Skupilo se ljudi, lokalni starosjedioci, učenici treće ekonomske i prijatelji kompića i škvadre iz srednje sa Remeta/Bukovca. Sučev zvižduk, tekma je počela. Ne sjećam se ničeg, osim Klasnićevog gola, delirija i prolivenog alkohola. To je to. U polufinalu smo. Još uvijek smo se grlili, vikali kad je netko rekao 1-1. Odjednom muk, uz poneki 'kaj' i 'šta'. Penali su proletjeli i vjerujem kako ih svi želimo zaboraviti, kao i taj cijeli dan. Ekipa se počela kupiti kući, moj prijatelj, nazvat ćemo ga Ante, zato što se i zove Ante, smo sjeli pred birtiju, ja totalno zbediran, Ante kako tako, on baš i ne prati nogomet. Zovne Ante 2 gorka Pelina. Riješimo. Zovnem ja 2 pelina. Riješimo. Zovne Ante 2 dupla. Riješimo. Ante, ja nemam više novaca. Antu boli kurac, zovne on još 2 dupla. Nakon toga još 2 pelina. E sad, da ne pretjerujem, tu negdje je gazda najavio fajrunt, bilo je već 1, 2 u noći. Ante i ja krenuli kući. Pješke, nikad prije bili u Remetama/Bukovcu, zadnji ZET je išao oko 23.20h. Pijani. Smijemo se. Deremo. Odjednom 20-tak metara ispred nas izlazi čovjek iz dvorišta, otključava auto. Govori Ante: Urba, ajde da ga pitamo da nas poveze. Moj odgovor je bio - ne. U sljedećem trenutku pitam čovjeka jel bi nas mogao povesti do Maksimirske. Može. Jebeno. Krenuli, ali Ante nije u autu. Kažem: stani stani, kompić nije ušao. Frajer prikoči, ja se okrenem, a Ante trči za nama, ruke mu lete, kao da pliva.
Toga kad se sjetim, ne mogu se nasmijati. Iako smo popušili od Turčina, iako svaku našu pobjedu proslavim duplo jače nakon tog vrućeg ljetnog dana 2008.
Stigli smo do Maksimirske, prohodali do Borongaja, sjeli na klupu i čekali smo moj tramvaj. Nakon jedno 20 minuta smo se sjetili pogledati kada tramvaj dolazi/kreće. Uglavnom, krenuo sam pješice kući, stigao živ i zdrav. Lp
