Portugal je imao gotovo pa jednaku ekipu za vrijeme Paula Benta i sada za vrijeme Fernanda Santosa. Dok su se Bentom mučili gdje god su mogli, Santos ih je odveo do osvajanja naslova Europskog prvaka. Prepoznat je problem u struci i riješen je na kvalitetan način, samim time je došlo i do rezultata. Nije postavljen trener Lokomotive i Lučkoga, već Porta, Sportinga, AEK-a, Benfice, PAOK-a i Grčke.
Ali Portugal je ipak kudikamo jača nacija s bogatom nogometnom povijesti za razliku od nas?
Može, uzet ćemo primjer Islanda. Godinama i godinama Island nije bio nigdje na nogometnoj mapi. 2011. dolazi na klupu stranac, Lars Lagerback i preuzima Island na dvije godine od 2011. do 2013., sve podređuje pripremama za svjetsko prvenstvo 2014. i Euro 2016. No savez nije stao samo na tome da je zaposlio stranca, već je Lagerbacku dao Heimira Hallgrimssona, dotašanjeg asistenta i trenera kluba IBV, točnije promovirali su ga na mjesto zajedničkog izbornika sa Larsom. Zajedno su odveli Island do Eura te su tamo stigli do povijesnog četvrtfinala, a nakon svjetskog Lars se povukao rekavši da je Heimir pohvatao konce, i evo, isti taj Island sada prijeti za ulaz na Svjetsko, pa možda čak i sa prvog mjesta ako mi budemo zakurac.
Nije dosta? Što reći o Azerbajdžanu i Robertu Prosinečkom. Azerbajdžan nikad nije bio viši na FIFA rankingu, te su u skupini za kvalifikacije na SP ispred jedne Češke i Norveške, nešto što je zvučalo nemoguće pred 4 godine, a kamoli još prije.
Nigdje se ne radi o skupim trenerima ala Capello, radi se o pametnim potezima saveza i o jasnoj viziji što se od reprezentacije želi. Bilo da se radi o nešto jačoj momčadi kao što je Portugal, koja je našla rješenje u svojim vlastitim redovima, osrednjoj momčadi kao što je Island koja je tražila pomoć jeftinog ali stručnog stranca koji je svoje znanje prenio njihovim ljudima (tu ćemo nadodati i izgradnje kampova stadiona itd.), ili pak o totalnom autsajderu koji je uzeo jeftinog stranca da u potpunosti drži kontrolu jer znaju da u vlasititim redovima bar zasada opcije nemaju.
Nitko mi ne može tvrditi da nemamo opcija, da nemamo novaca i da nema ljudi unutar hrvatskog sporta koji su voljni, željni i koji znaju što je potrebno za napredak reprezentacije. Čačić to nije.
