*
Nakon više od desetljeća borbi, eksplozija i neumorne buke motornih pila, Gears 5 dolazi kao trenutak predaha – ali i preispitivanja. Serijal koji je definirao Xbox generaciju brutalnim akcijskim spektaklom sada zastaje i pita se: što ako je rat gotov, ali rane nisu?
The Coalition je s petim nastavkom odlučio riskirati. Umjesto da se još jednom osloni na poznati ritam pucačine iza zaklona, odlučili su otvoriti prostor – doslovno i narativno. Rezultat je igra koja ne pokušava samo biti “veća”, nego dublja.
*
Gears 5 započinje poznatim tonom – topovi grme, mehanizirani vojnici paradiraju kroz ruševine, a COG pokušava zadržati privid kontrole nad svijetom koji se ponovo raspada. U središtu svega nalaze se tri lica koja smo upoznali u Gears 4: JD Fenix, sin legendarnog Marcusa Fenixa, njegov prijatelj Del Walker, i Kait Diaz, mlada žena čija se prošlost i nasljeđe pretvaraju u najveću prijetnju od svih. U prvom činu Gears 5 još uvijek diše ritmom starog serijala – akcija je intenzivna, a zapovjedni ton vojske dominira. No, ulaskom u Act 2 dolazi do potpunog preokreta. Kait, sve više progonjena vizijama i sumnjama o vlastitom podrijetlu, odlučuje krenuti u potragu za odgovorima. Od tog trenutka igra prestaje biti o oružju i misijama, a postaje priča o identitetu, nasljeđu i unutarnjem nemiru. Kait je fascinantan protagonist jer nije heroina u klasičnom smislu – ona je rastrgana, nesigurna, ponekad izgubljena. Upravo ta ranjivost čini njezinu potragu iskrenom. U njezinoj sjeni stoji Del, tihi glas razuma i empatije, čije riječi često otkrivaju ono što Kait ne može izgovoriti. Njihov odnos djeluje iskreno, prirodno, gotovo filmski. JD, s druge strane, postaje ogledalo suprotnog puta – čovjeka koji se skriva iza uniforme i discipline, ali koji se sve više udaljava od ljudskosti. Već kroz male detalje, The Coalition pokazuje kako se linija između dužnosti i krivnje lako zamuti.
S dolaskom u Sjevernu Fosu, igra se pretvara u gotovo meditativno iskustvo. Snježne ravnice, oštri vjetrovi i tišina između dva pucnja stvaraju osjećaj izolacije i neizvjesnosti. To više nije svijet ratnika, nego svijet duhova – svijet u kojem se prošlost ne može zatrpati snijegom. Skiff, improvizirano vozilo s jedrom, omogućuje slobodno kretanje kroz ledene prostrane mape (kontrola Skiffa iako je genijalna, šteta da smo općenito ograničeni limitiranim dizajnom u Gears igrama, da je malo drugačiji engine dalo bi se to još dosta stvari poboljšati - ciljam na destrukciju). Iako svijet nije potpuno otvoren, daje dovoljno prostora da igrač diše, zastane, i promatra. Ova promjena ritma – od klaustrofobičnih koridora do širokih horizonata – nosi sa sobom i emocionalnu težinu. Gears 5 tako postaje i igra o tišini, o prostoru između eksplozija. Gears 5 ne napušta svoje temeljne mehanike – zakloni, precizno nišanjenje, oružja koja imaju težinu i povratni udarac – ali ih oplemenjuje taktičkim slojevima. Jack, dron koji prati likove, sada ima stvarnu ulogu u borbi. Njegove sposobnosti (šok zamke, nevidljivost, zaleđivanje) mijenjaju dinamiku sukoba i otvaraju mogućnost za strategiju, a ne samo refleks. Ovo je valjda već neznam koja igra po redu da se ja na emocionalnoj razini dublje povežem s robotom, nego sa sjajno napisanim likovima. Poluotvoreni svijet potiče istraživanje. Skriveni objekti, audio zapisi i dokumenti rasuti su posvuda, a njihovo otkrivanje dodaje kontekst koji serijal dosad nije imao – prikaz COG-a ne više kao bezgrešne vojske, nego kao institucije s tajnama i moralnim sjenama.
Na tehničkoj razini Gears 5 blista. Unreal Engine 4 izvlači maksimum iz svake teksture – od kristalno čistih refleksija leda do mikropukotina na oklopu. Igra djeluje moćno, ali nikad prenatrpano. Umjesto da nas zatrpa eksplozijama, koristi vizualni kontrast: svjetlo i sjenu, toplinu i hladnoću. Zvuk je možda i najjači element – ne samo u borbi, već u onome što se ne čuje. Zvuk vjetra, lomljenje leda pod nogama, prigušeni odjeci koraka – sve to gradi atmosferu koja djeluje gotovo opipljivo. Glasovna gluma, predvođena Laurom Bailey kao Kait, nosi autentičnu emocionalnu težinu; svaka rečenica zvuči kao borba između dužnosti i osjećaja. Ono što definitivno oduševljava u igri jest - prejebeni setpiecovi. Do kraja Act 2 postaje jasno da je Gears 5 mnogo više od tehničkog unaprjeđenja. To je serijal koji je odlučio sazrjeti. Rat koji je nekoć bio vanjski sada se vodi iznutra. Iako The Coalition i dalje nudi prepoznatljivu akciju i spektakularne borbe, ispod površine se krije igra koja ima hrabrosti zastati, oslušnuti i zapitati se – što ostaje od čovjeka kad mu oduzmeš neprijatelja? Gears 5 time uspijeva biti i evolucija i introspekcija – igra koja ne odriče svoje nasljeđe, ali ga koristi kao oružje protiv ponavljanja. U svijetu prepunom pucačina koje se bore za pažnju, Gears 5 uspijeva ponuditi ono što mnoge zaborave: tišinu između metaka. Najveći plus igri su definitivno snaga i emocija likova, atmosfera i vizualni identitet, odvažna strukturalna promjena u designu te impresivan audio design i glasovna gluma; tu su stvarno ubili. Ono što mene muči kod Gears serijala jest limitirana mehanika svega. Najviše kontrole likova u odnosu na level design. Često negdje ne možemo proći, jer je jbg takav design cijelog svijeta. Nemam neke prevelike zamjerke na ništa. Možda dosadnjikav ACT I, ali ajde to je ugrijavanje pred ono što nas čeka kasnije. Oduševio me taj ACT II i III. I za kraj; Ako je Gears of War nekada bio definicija sirove snage i rata bez predaha, Gears 5 pokazuje da i ratnici imaju dušu – i da ponekad najveće bitke nisu one koje se vode oružjem, nego one koje bjesne iznutra.
