Japanka, actually. Sa velikim sisama.
Prešo danas i pridružujem se pohvalama prema igri, makar mi nije sad baš nešto najbolje ikad.
Prvenstveno me smeta jednolično okruženje, previše se toga događa u fakin Qliphothu koji varira od sposrano smeđih do usrano blijedih lokacija, a sve su varijacija na cjevaste hodnike koji završavaju sa okruglim povećim prostorom di se odigra fight sa mješavinom živina.
Planiram više prijelaza, ali lako bi mi moglo dosadit tumarat po istim lokacijama, nemam više tolko tolerancije ko nekad. A platina je ionako pišanje krvi. Još bi se moglo izvuć da te obični neprijatelji ne dotaknu, ali bossovi, zajedno sa pomalo šlampavim dodgeom... Ne znam dal ću imati živaca, makar ne potpisujem kapitulaciju dok ne isprobam HaH mod.
Druga stvar koja mi malo smeta je osiromašen borbeni stil Nera i V-a u odnosu na Dantea.
Mogli su stavit još neke varijacije, previše je bazično kad usporediš sa Danteova 4 stila i 4 oružja. I to što se nemogu ručno mjenjat Devil Breakeri mi isto spada pod minus. Kad su već strelice na d-padu neiskorištene, što ih je koštalo da to stave..
Bossovi oke, makar malo previše ponavljanja. 2-3 fighta će mi ostati u sjećanju. Pogotovo predzadnji, koji odmah povuče na jedan drugi, iz jedne druge igre :)
Sveukupno, nije mi sigurno skinuo Ninju Gaidena sa trona najboljeg hack'n slasha, ali bez problema ide u sam vrh žanra, zajedno sa Bayonettom i Metal Gear Risingom.
Dmc 5 zaslužuje da ga se odigra i zaslužuje da ispišemo stotine postova o njemu.
Ima još dosta toga za reć o likovima, soundtracku, priči, da malo dublje ulazimo u rasprave o sustavu borbe, al me čeka Daredevil 4. epizoda te novi playthrough na Son of Sparda težini, žao mi je trošiti vrijeme na tolko teksta, kad je tak malo vremena za sve kaj bi htio :)
