Dan kasnije, malo dojmova. Izuzetno mi je bilo drago što su španjolski cigani ispali. Igra sa 1000 dodavanja bez cilja također nije igra i nije mi jasno tko može osuditi nečiji pragmatični bunker, a podržavati onu odvratnost od paralelnog drkanja s lopte bez ikakvog okomitog pokušaja. Akinfeev se onom obranom nogom iskupio za sve godine kikseva.
Što se tiče naše utakmice, prvo poluvrijeme smo izgledali nešto bolje nego Danska. Nije to bila neka velebna igra, ali ništa naročito nisu igrali niti oni. Drugo poluvrijeme smo se pak u potpunosti ugasili. Vezni red je nestao, Strinić je nastavio biti silovan od strane Poulsena koji je pored oba golmana bio igrač utakmice, Perišić je odigrao još jednu nikakvu utakmicu, Mandžukić se trošio ni na što, dok je Rebić jedini nešto pokušavao. Ustvari me najviše živcirao Rakitić ne iz razloga što je igrao loše, već što se u nekoliko navrata vidilo da frajer može bez jebemti odlučit susret, ali je prerijetko preuzimao stvari u svoje ruke. Doduše bio nam je u grupnoj fazi ponajbolji igrač pa neka mu bude ajde.
Vida i Lovren na iza su još koliko toliko djelovali ok, iako im se nebi smjeli protivnici onako zavlačiti iza leđa, ali problem je više bila njihova igra s loptom. Utopili su jedno 10ak lopti ni na što. Na to ćemo odma vezati drugi problem, a to je onaj Brozovića koji je korektno odradio posao bez lopte, ali on sa njom na poziciji ispred stopera jednostavno ne zna što bi i mislim da je sada jasno da Badelj mora igrati umjesto njega. Kovačić opet nevjerojatno alibi igra i ne znam što je potrebno da taj momak shvati da može i mora više. Kramarić je bio pristojan s onom minutažom koju je dobio i mogao bi lako preuzeti Perišićevo mjesto.
Ono što me iskreno najviše začudilo je što je po prvi puta nogometni bog bacio oko na Hrvate i što smo pokazali karakter kao nikada do sada. Nakon promašenog penala (karma Lukica?) smo krenuli igrati bolje nego li smo to radili čitavo 2. poluvrijeme i produžetke. Ugodno me iznenadio Piva koji je bio kudikamo bolji od Strinića kako u obrani tako i u napadu. Suočili smo se sa starim problemom nedostatka okomite i opasne igre u zadnjoj trećini protiv tvrde polubunkeraške ekipe, no ovoga puta smo na neko čudo izvukli živu glavu. Protiv Rusa treba očekivati da ćemo opet morati probijati, samo što Rusi nemaju toliki arsenal oružja kao što su Poulsen, autevi Knudsena i slično.
Neću bježati od toga već priznati, da me netko pitao prije mjesec dana da li bi volio da Modrić promaši onaj penal, vjerojatno bi rekao da, povodom svega onoga što se događalo van nogometnih terena, ali u tom trenutku kada se to dogodilo mi je bilo žao toga i volio bih da je zabio da smo riješili to bez dodatnih šokova. Rebić doduše, koji je bio najbolji naš igrač, je morao gurnuti tu loptu, a ne otići još 5 koraka nakon što je zaobišao Kaspera, ali eto, što je tu je.
Po prvi puta se vidi da ovi momci imaju krvi i po prvi puta se vidi da uistinu igraju sa nešto za što im je stalo, a ne samo za svoju vlastitu promociju. Reakcije Lovrena, Vrsaljka pa čak i Luke su djelovale realno. Izgledaju na terenu kao obitelj i ono najbitnije, vidi se da vjeruju Daliću, da ga poštuju, a na njemu se vidi da ipak zna što radi i da je u jako kratkom vremenu upoznao te igrače više nego li nekoliko naših zadnjih izbornika. Prilika je povijesna, ali je i za Ruse i Engleze i Belgiju i još mnoge.
Što se današnjih tekmi tiče, Meksiko me pošteno naživcirao sa svojim pizdarijama. Uništili ljudi sami sebi barem 3 prilike gdje su išli 3 na 2, carinili loptu maksimalno, izgledali kao ekipa koja se našla na malonogometnom terminu gdje svaki od njih želi pokazati da je on taj koji može biti igrač odluke. Brazil opet nije odigrao ne znam kako fantastično, ali imali su Williana koji je letio terenom i radio više manje što je htio. To je bilo i više nego dovoljno.
Japana mi je stvarno žao, odigrali su dobru utakmicu, taktički točno znali što rade, zatvori prilaze i čekaj da Carrasco i Meunier odu previše naprijed pa lupaj na krilo. Tako su zabili prvi gol, a i drugi su odigrali finu akciju gdje je Inui (za dobre pare će se prodat nakon ovog SP-a) znalački pogodio. Belgija je zato imala Martineza na klupi i bome, tko bi rekao da možeš uvesti Chadlija i Fellainija i da će ti oni biti igrači preokreta. Onaj prvi gol glavom se doduše ne smije dogoditi, ali nije to bio prvi put da Kawashima radi pizdarije. Završna akcija je bila škola tranzicije i tu treba pohvaliti Lukakua na onom propuštanju.
