Na Novu godinu 2017. ujutro pronađem ovu zvijer pred kućnim vratima. To je bila ona NG kad su temperature bile najniže od kad pamtim, sve zaleđeno, išlo je do minus 16. Uglavnom, onako mamuran ga gledam kroz prozor, baš jako krvavog, dlake poput vuka, čupavog... Na sam dodir kvake reži i stav mu postaje eksponencijalno agresivnij. Djelovao je baš onako kako izgleda beštija s kojom ne želiš imat veze.
Čekam da otiđe. Drugi dan još je tu, leži pred vratima, jednako onako agresivan. Kad ga vidim takvog ja nema boga da izađem, tako da će ovo biti waiting game. Nema veze, praznično vrijeme je, GO, sam sam u kući, vani je sve zaleđeno, imam svega što mi je potrebno, a pogovoto interneta, tako da nema ni potrebe izlazit.
Treći dan i dalje je na istom mjestu, sada još više naslonjen na vrata, točno onoliko koliko treba da izbjegne zapuh novog snijega koji je napadao preko noći. Kuća u kojoj sam tada živio je bila baš na zajebanoj lokaciji, na brdu, kad bi napadalo snijega zapuh bi dva metra dalje na rubu terase bio i do dva metra. On i dalje reži, i dalje je agresivan, ali je primjetno oslabio. Nije jeo prethodna dva dana i tko zna koliko još dana prije toga, sad se ja već sažalim, oprezno odškrinem vrata na kip i bacim mu nešto hrane. Ostalo je pečenja od NG s kojim ionako više nisam znao što bi. Kroz dan na svaku novu porciju hrane stav mu se primjetno mijenja.
Okuražen tog 3. 1. predvečer prvi put se usudim skroz otvoriti vrata. On se odmakne, nije baš skroz druželjubljiv, ali ne napada. Uhvatim se lopate, i dok se cijelo vrijeme osvrćem jer mi nije svejedno i može me napast, odkopam put do garaže, upalim tamo grijalicu, ostavim hrane, vratim se u kuću i čekam. Nije mu dugo trebalo da došepa u garažu, zalegne u stijeg slame, zatvorim vrata i vidimo se sutra.
Naredna 3-4 dana dok se vani zagrijavalo odnos nam se polako mijenjao. Peti dan je dao da ga prvi put dotaknem, istog dana navečer se već dao maziti i kako će se kasnije ispostaviti, tada ga je vjv prvi put u životu netko pomazio. Ova slika, kaže Google Photos, datira od 7. 1. i to je dan kad je prvi put izašao iz garaže. Isčešljao sam van grumene blata i ostalog smeća što mu se nakupilo, skinuo mu žicu s vrata koju je imao namjesto ogrlice, onu pocinčanu od koje se rade ograde, oprezno jer mu je vrat od oštrih vrhova iste bio pun rana. Nakon čega sam ga isprao šmrkom gdje se po asfaltu cijedila crvena voda od krvi. Na ovoj slici prvi put u tih tjedan dana izgledao je poput pasa.
Tog dana, od boli dok sam ga oslobađao od žice, Laki je posljednji put u životu režao. Nijednom u tih pola sata nisam osjetio da bi to režanje preraslo u nešto gore. Veterinar je kasnije zaključio da ga se držalo na dvorištu na improviziranom lancu, a po stanju kože i polomljenim kostima, bilo je jasno da ga se tuklo i bičevalo. Vidjelo se to i po njegovoj naravi, sklanjao se na svaki iole nagliji pokret, hodao je u krivo, a narednih nekoliko dana kako smo se međusobno upoznavali i stjecali povjerenje jedan u drugog, i kako je postepeno pokazivao sreću, nije znao ni mahat repom kako treba. Nije znao bit pas.
Nakon još nekoliko dana valjalo se vratit na posao i nastavit sa životom. Opcija da ga zadržim nije postojala, kuća je većim dijelom dana bila prazna, dvorište nije ograđeno, a ni moji tada odsutni roditelji nisu bili za psa itd., ali u međuvremenu dok sam tražio i dogovarao da ga prikupi azil za nezbrinute životinje, u posjetu je stigla je sestra s nećakinjom. Ja ga smjestio u garažu jer tko zna kako će se ponašati prema drugim ljudima, nećakinja je još bila mala, ali protivno svakoj logici, i s njima je nastavio biti dobar i drag.
Da vas malo upoznam sa svojom sestrom iz tog vremena. Impluzivna, nagla, s tendencijom donosit najgore moguće odluke koje smo svi mi drugi plaćali. Kad mi je kasnije tog dana telefonski javila da ga je odlučila udomit, podemonio sam. Rekoh nema šanse, živiš u ZG u stanu od jedva 50 kvadrata, nema mjesta ni za vas, a ovo je izranjavana živina od 50+ kila tko zna kakve psihe koja ga može kad bilo prebacit, pas koji ne zna drugo nego za dvorište. Odlučio sam, ne može i točka. On ide u azil, ne znam što će nakon tog bit s njim, ali tako je najbolje.
Azil zakazao dan, uzmem slobodno i ostanem doma ih dočekat, a oni kasne li ga kasne. Sati prolaze, ali nema veze, mi se igramo, steže me oko srca, ali jbg, tako treba bit. Sestra u međuvremenu pusti poruku, ja slažem, napišem joj da su ga uzeli. I konačno, čujem auto, napokon dolaze po njega. Izađem van, ali to nije azil, to je ona. Moja sestra. Valjda je osjetila da lažem i došla ona po njega. Ja popizdio, tad smo se posvađali kao rijetko kad, susjed izlazio gledat što se događa, ali prošlo joj je kao što joj uvijek prođe. On je uskočio u auto kao da je to nešto najnormalnije na svijetu.
Iz aviona se vidilo da to neće i ne može funkcionirat. Ma nema ni 1% šanse da to završi dobro.
Osim što je funkcioniralo i nastavilo funkcionirat sve do danas. Nazvali su ga Laki ne jer lagan, nego zato što je sretan. Sretan da se izvukao iz tko zna kakvog pakla u kojem je bio. I bogami je tu zahvalnost pokazivao. Narednih skoro devet godina ovaj mješanac tko zna kojih pasmina, ali nikako ne kućnih pasmina, bio je najbolji kućni pas na svijetu. Do jutros, kad je nakon godinu dana metastaza nažalost pokleknuo.
