Gotovo je! Četrdeset sati je prošlo i moja je avantura došla svome kraju...
Što reći?
Je li opravdao godine čekanja?
Jest! Itekako. Radi se o najboljem nastavku serijala. Combat je odličan. Lako plovi, lako se izvodi i uistinu je lijepo gledati sve te silne poteze koje Sora tako lako izvodi. Igra lijepo potiče na korištenje magija pa sam sa užitkom bacao Thundagu i Blizzagu i uzivao u tom uistinu predivnom vizualnom spektaklu.
Transformacije Keybladea su mi apsolutni vrh. Njihova je jedina mana bila konstantna animacija preobrazbe, što sam brže bolje isključio i od toga je trenutka igra plovila izuzetno glatko.
Međutim, nisam oduševljen attraction flowom. Uništava sklad gameplaya a neki od AF potpuno su beskorisni. Autić za pucanje je žešči fail i uopće mi nije sjeo niti sam ikada shvaćao zašto je uopće stavljen u igru. Damage je dosta malen, nepregledan je a nastavljamo primati štetu. Problem s reakcijskim tipkama je činjenica da ih se ne može kontrolirati (ili barem ja nisam shvatio kako). Što znači, ako vam se istovremeno aktivira AF i Keyblade transformacija, ako je AF ispred prizvat će se prvi. Znalo mi se dogoditi da želim izvršiti zajednički napad s Donaldom a ono Sora prizove autić...
Nadalje, flowmotion. Inače odlična mehanika koja je s vremena na vrijeme bila poprilično osrednja. Sora se voli lijepiti i letjeti na sve strane pa mi se više puta njeno korištenje obilo o glavu. Usprkos tome, dionice klizanja su mi super nabrijane. Trčkaranje po zidovima je vrh, odlično izvedeno, glatko i lako za manipulirati. Ipak, u nekim se (borbenim) situacijama pokazalo kao dosta problematično.
Sam dizaj razina je... vau. Oduševljen sam. Svaki je svijet poseban, bogat detaljima i vizualno predivan. Lokacije su ogromne i stvarno se dobiva osjećaj slobode (koliko je to, naravno, moguće u linearnim igrama). Caribbean je OGROMAN svijet i pruža vjerojatno i najbolju zabavu s pomorkim bitkama. Na trenutke je doživljaj stvarno epski.
Jedini svijet koji mi se nije svidio je San Fransokyo. Nekako isprazan, nepregledan i dizajnerski tek osrednji. Gameplay dionice su odlične ali ne toliko pamtljive.
Vizualno je predivno. Toliko sam puta samo znao stati i zuriti koliko je svijet predivan. Detalji na odjeći, teksture... ma sve me je oduševilo.
Štuckanje FPS-a se osjetilo u ponekoj animaciji (kada je više likova u pokretu u istom kadru, recimo) ali ništa strašno što bi me posebno smetalo.
Glazba... eh, glazba. Svi znate što mislim o Shimomuri i njenom cjelokupnom radu. Radi se o, za mene barem, najboljoj kompozitorici u gaming industriji. Njena glazba nosi jednu notu, jednu... narativnu vrijednost. Njezin je rad gotovo isti spoiler koliko i gledanje pojedinih scena. Savršeno pogađa emociju, karakterizaciju likova i suptilno igraču daje do znanja tko je kakav.
Ona je, skupa s Nomurom, sastavni dio Kingdom Heartsa, a KH smatram jednim od najbitnijih i najboljih glazbenih uradaka u industriji uopće (skupa sa Final Fantasy i Chrono Crossom).
Eh sad, obzirom na gore navedeno, ne mogu vjerovati da ovo pišem, ali soundtrack me nije oduševio, barem ne u onom omjeru koji sam očekivao. Yoko je svoj posao odradila odlično, Dearly Beloved je najbolji u serijalu i savršeno pogađa cijelokupni ton igre. Problem je u drugom kompozitoru koji radi na serijalu još od BBS – Takeharu Ishimoto.
Dok je Ishimoto uistinu talentiran i volim njegov rad na Crisis Core i Type 0, ne uklapa se u KH svijet. Točno se prepoznaje razlika u kvaliteti, kreativnosti i stilu. Nadalje, u igri je previše remixeva, neki od njih su dobri, neki pak nisu. Ne znam što je Nomura zamislio ali očekivao sam više od zadnjeg nastavka trilogije.
Najveći problem od svega navedenog je isključivanje Shimomure iz skladanja final boss theme, koju smo, vjerujem svi čekali. Očekivao sam novu Magna Insomniu, a dobio sam tek blagi mix Destati i Rage Awakened, u Ishimotovom aranžmanu. Iako glazba sama po sebi paše uz borbu, osjeti se da nema Shimomure, a to je nešto što strašno fali. Generalno, izgleda mi kao da su silni budžet spiskali na produkciju a glazbu ostavili sa strane da se snađu kako mogu.
A spoiler br. 2 je vezan uz priču:
Secret ending!!! Jao, jao, jao. Kako me nahajpalo. Cijela lokacija me podsjetila na Versus. Laganim guglanjem dolazim do info kako se radi o The World Ends With You svijetu, još jednoj igri na kojoj je Nomura radio.
Yozora, lik koji se pojavljuje u endingu (i dio je izmišljene igre u Toy Story segmentu) podsjeća na Noctisa (njegov inicijalni dizajn, ako se sjećate), njegovo ime prevedeno s japanskog znači "Night Sky", baš kao i Noctis.
A najbolje od svega je jedna mala sitnica, izuzetno bitna. Glazbu koja svira tijekom animacije je skladala Shimomura i ona završava istim taktovima kojima završava i Somnus...
Ne znam što Nomura sprema, ali mislim da bi se mogao odmaknuti od Disneya i stvoriti mračniju i ozbiljniju priču te u nju ugurati elemente koje je zamislio za Versus XIII.
Hype, kažem vam.
Na kraju, igra je odlična, možda i najdraža koju sam nabavio. Prije svega zadovoljila je osnovnu značajku koju svaka igra treba imati a to je zabava. Ovoliko zabave nisam već godinama imao, od Bayonette.
Možda nije sve savršeno, možda je moglo bolje ali ipak igra uspjeva zatvoriti jedno izuzetno poglavlje, i tek načeti neko novo a ono što nas očekuje, vjerujem, iznad je svih očekivanja.
Igrajte i uživajte, Kingdom Hearts III to itekako zaslužuje.
